hrvatski

Kolektivno otkazivanje radnih odnosa u praksi Suda Europske unije

Direktiva 98/59/EZ kodificirala je pravno uređenje kolektivnog otkazivanja ugovora o radu koje se na razini Europske unije provodi od sredine sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Direktiva je odraz nastojanja da se, s jedne strane, na višoj razini ujednači zaštita radnika u slučaju masovnih otkazivanja, te da se, s druge strane, u svezi s tim pitanjem usklade uvjeti poslovanja na unutarnjem tržištu Europske unije. Direktiva je pretežno postupovnog sadržaja, i usmjerena je na otklanjanje negativnih socijalnih posljedica masovnih otkazivanja, a ne na sprečavanje restrukturiranja i s tim ponekad povezanih kolektivnih otkazivanja. Ključne značajke Direktivnom predviđenih postupaka jesu informiranje i savjetovanje poslodavca s radničkim predstavnicima i uključivanje javnih vlasti u pronalaženje prikladnih socijalnih rješenja. Sud EU imao je značajnu ulogu u osiguranju primjene Direktive. Određujući da su ključni pojmovi za primjenu Direktive (radnik, poslodavac, otkazivanje, pogon) dio prava EU spriječio je da države članice koje su i dalje nadležne za uređenje prestanka ugovora o radu onemoguće ostvarenje ciljeva Direktive. Tako je u novije vrijeme osigurao primjenu Direktive i na osobe na stručnom osposobljavanju koje naknadu za obavljeni rad ne primaju od poslodavca nego iz javnih fondova, na određene skupine rukovodećih radnika te spriječio isključenje mlađih radnika iz primjene Direktive, a koje je opravdavano potrebom poticanja njihovog zapošljavanja. Zajamčio je primjenu Direktive kako na profitni tako i na neprofitni sektor. Objasnio je odnos između „otkaza u užem smislu“ i „viška po izjednačenju“, te je protumačio tko i kakve obveze ima u slučaju kada do prestanka djelatnosti pogona dolazi zbog sudske odluke (stečaj, likvidacija i sl.). U svezi s postupkom savjetovanja s radničkim predstavnicima Sud EU zauzeo je stajalište o tome kada nastaje obveza savjetovanja i koji je njezin sadržaj. Očitovao se i o tome kada se otkazi smiju dati i kada smije doći do prestanka ugovora o radu na temelju danih otkaza. Posebnu je pozornost posvetio odnosima u složenim društvima koja često posluju u transnacionalnim uvjetima. Protumačio je kada u takvoj situaciji nastaje obveza savjetovanja s radničkim predstavnicima, koga tereti ta obveza i tko odgovara za eventualne propuste u njezinoj provedbi, a protumačio je i kojom se dinamikom radničkim predstavnicima moraju osigurati informacije. U svezi s dužnošću obavještavanja nadležnog tijela javne vlasti, Sud EU protumačio je kada ta obveza nastaje, koji je njezin sadržaj i kako njezino izvršenje utječe na mogućnost davanja otkaza i na prestanak ugovora o radu temeljem tih otkaza. Upozorio je na mogućnost da zemlje članice drugačije urede ta pitanja u slučaju kada je kolektivno otkazivanje posljedica sudske odluke. Autor ocjenjuje da i u slučaju tumačenja Direktive 98/59/EZ Sud EU pokazuje primjereni aktivizam koji osigurava, s jedne strane, jačanje radničkih prava, ali s druge strane, pridonosi ujednačavanju uvjeta i troškova poslovanja na unutarnjem tržištu EU. U svezi s time, postavlja pitanje tumačenja odredbe čl. 5. Direktive koja nacionalnom zakonodavcu dopušta uređenje povoljnije za radnike, tj. do koje mjere države članice mogu opravdavati posebnosti svoga nacionalnog uređenja. Po autorovom shvaćanju ni u tom se slučaju ne radi o apsolutnom pravu koje smije onemogućiti ostvarenje drugih ciljeva Direktive. Autor izražava nadu da će se pred Sudom EU uskoro naći pitanje povodom kojega će Sud imati priliku protumačiti i tu odredbu.

kolektivno otkazivanje ; kolektivni višak ; otkaz ; ugovor o radu ; prestanak ugovora o radu ; radno pravo ; Europska unija ; pravo Europske unije ; direktiva ; Direktiva 98/59/EZ ; Sud Europske unije ; sudska praksa

The Directive 98/59/EC codified the legal regulation of collective redundancies which has been carried out at the level of the European Union (EU) since mid-seventies of the last century. The Directive reflects the attempt to approximate the protection of workers in case of massive redundancies on a higher level on one hand, and to harmonize the terms of business in the internal market of the European Union with respect to this issue on the other. The Directive is mostly of procedural nature and is directed to elimination of negative social consequences of collective redundancies without preventing necessary restructuring. The key feature of that procedure is information and consultation of the employer with the workers’ representative and inclusion of public authorities in finding of the best social solutions for massive redundancies. The author points out to the important role of the EU Court in ensuring that the Directive is applied, especially considering that it determined in its judgments (interpretations) the key notions necessary for its uniform application, ensuring the application of the Directive not only to the profit se