hrvatski

Usklađivanje profesionalne i laičke terminologije u odnosu liječnik-pacijent

Odnos liječnika prema pacijentu nije više paternalistički, već se širom svijeta na različite načine pokušava pacijenta osposobiti za aktivnog sudionika u partnerskom odnosu, gdje pacijent na temelju informacija postaje kompetentan sugovornik te autonoman u odlučivanju o vlastitom zdravlju, bolesti i liječenju. Informirani pristanak, kojim se zahtijeva upravo partnerski odnos s liječnikom i kompetentno odlučivanje od strane pacijenta, zasnovan je ne samo na etičkim načelima, već je i zakonski reguliran. Valjanom informiranom pristanku prethodi uspješna komunikacija između liječnika i pacijenta o samoj bolesti, predloženom liječenju, rizicima i koristi tog liječenja te drugim mogućnostima liječenja. Presudan trenutak je uspješnost komunikacije, koja ne samo povećava zadovoljstvo pacijenata i smanjuje psihološki pritisak, nego povećava suradljivost pacijenta, omogućava bolje ishode liječenja uz manje troškove, odnosno povećava ukupnu kvalitetu zdravstvene zaštite. Cilj ovog rada bio je istražiti razlike između profesionalne i laičke terminologije radi poboljšanja komunikacije između liječnika i pacijenta, kao i razloge koji do tih razlika dovode te ponuditi mogućnosti njihova usklađivanja. Hipoteza ovog istraživanja bila je da pacijenti ne razumiju jezik liječnika, što dovodi do pasivne uloge pacijenta u odnosu s liječnikom te do pacijentove nespremnosti na zajedničkog odlučivanje. Kao primjer istraživanja ovih razlika uzet je tekst informacija za pacijente koje su neophodne za potpisivanje informiranog pristanka za laparoskopsku kolecistektomiju. Anketirano je 150 pacijenata na dvjema klinikama za kirurgiju u Zagrebu, a iskazi pacijenata su analizirani i uspoređeni s tekstom pisane informacije za pacijente. Na taj je način kreiran jezični korpus koji se sastojao od profesionalnog i laičkog dijela. Sociodemografski podaci pacijenata te iskazi pacijenata analizirani po spolu, dobi i obrazovanju pokazuju neke tipične profile pacijenata koji se vežu i uz određene jezične obrasce. Rezultati pokazuju da, iako su pacijenti tvrdili kako su skoro potpuno razumjeli liječnika, test razumljivosti pisane informacije su slabo ispunili, naročito ispitanici s niskim obrazovanjem koji ne čitaju o svojoj bolesti i liječniku prepuštaju odluke. Iako ispitanici žele informacije, puno manje su spremni za aktivnu ulogu u odlučivanju, a velik dio pacijenata niti ne nosi naočale u bolnicu koje su im neophodne za čitanje. Analizom čitkosti i dužine riječi odnosno rečenica uočava se da su se najjednostavnije izražavali ispitanici ženskog spola, starije dobi i niskog i srednjeg obrazovanja. Oni se pokazuju kao potencijalni laički eksperti u komunikaciji o vlastitom zdravlju i bolesti. Usporedba profesionalnog i laičkog dijela korpusa po nekim stilskim obilježjima (frekvencije, dužina riječi, izbor leksika) pokazuje jasne razlike, a najveću sličnost liječnicima u izražavanju pokazuju medicinske sestre odnosno medicinsko osoblje te ispitanici s visokim obrazovanjem. Na temelju rezultata ovog istraživanja može se zaključiti da će najprimjerenijom informacijom za pacijente smatrati ona koja će slijediti laički način izražavanja, koja će se prije korištenja testirati na pacijentima, a u njenoj izradi će sudjelovati i laički eksperti u komunikaciji. Važnost ovog istraživanja o komunikacijskom aspektu u odnosu liječnik-pacijent ogleda se i u mogućoj praktičnoj primjeni, jer postavlja pitanje ne bi li sam proces informiranja vezan za informirani pristanak trebao u okviru postojećeg zdravstvenog sustava u Hrvatskoj prebaciti na primarnu zdravstvenu zaštitu, te ponuditi zakonska rješenja koja će to pratiti kao i zakonska rješenja o pravima pacijenata i informiranom pristanku koja će voditi računa o rezultatima znanstvenih istraživanja o komunikaciji između liječnika i pacijenta.

odnos liječnik-pacijent; informirani pristanak; razumijevanje

nije evidentirano