hrvatski

Odnosi u školi: prilozi za pedagogiju odnosa

Jedan od glavnih trendova u teoriji odgoja i obrazovanju na početku 21. stoljeća je pomak od pedagogije ponašanja prema pedagogiji odnosa. A pedagogija odnosa ili relacijska pedagogija, kao smjer u odgojno-obrazovnoj teoriji, predstavlja veliki izazov znanstvenicima i praktičarima U vremenu globalizacije i rastuće konkurencije unutar škole i između škola, razvidna je orijentacija na „proizvodnju znanja“, odnosno naglasak se stavlja na postizanje visokih rezultata, a zanemaruju se odgojni i relacijski aspekti. U praksi su sve izraženiji problemi u odnosima među sudionicima odgojno-obrazovnog procesa, a s druge strane se ističe potreba za povezivanjem i suradnjom. Budući da ljudska bića postoje u odnosima i proizvod su odnosa, ali se i realiziraju preko odnosa, primarni je cilj obrazovanja povećati potencijale za sudjelovanje u relacijskim procesima, odnosno unaprijediti odnose u školi. U ovoj monografiji se analiziraju neki aspekti pedagogije odnosa ili relacijske pedagogije. Autori dolaze iz različitih disciplina (pedagozi, psiholozi, didaktičari) s različitim iskustvima rada u obrazovanju, ali ih ujedinjuje interesu da objasne međuljudske odnose u školi i doprinosu središnjoj postavci da pažljivo i razumno razvijanje odnosa u školi doprinosi kvaliteti odgoja i obrazovanja. Iako ističu pozitivne i produktivne odnose, ne zanemaruju i one negativne aspekte, ali nude i prijedloge za njihovo nadilaženje. U uvodu se razmatraju doprinosi i poticaje iz filozofije, psihologije i drugih znanosti, te analiziraju utjecajne pedagogijske misli koje promoviraju razmišljanja o relacijskim prioritetima. Kako bi se proširile teorijske spoznaje važne za pedagogiju odnosa ponajprije se analiziraju implicitne pedagogijske teorije te teorija privrženosti i recentne spoznaje o interpersonalnoj neurobiologiji (Ante Kolak: Implicitne pedagogije odgojno-obrazovnih djelatnika i odnosi u školi ; Mira Klarin: Privrženost i razvoj mozga: implikacije na ponašanje djece i adolescenata). Potom se razmatraju odnosi među učenicima, odnosi između nastavnika i učenika (Marija Lebedina Manzoni: Važnost vršnjačkog utjecaja i privrženosti među djecom i mladima u kontekstu razvoja pozitivnih odnosa ; Slavica Šimić Šašić: Odnos nastavnik – učenik: sličnosti i razlike s obzirom na dob učenika te efekti na učenje). U literaturi je značajna pozornost posvećena odnosima među učenicima i odnosima učenika i nastavnika, dok su odnosi među nastavnicima i prema nastavnicima prilično zanemareni iako oni definiraju sve druge odnose unutar školi (Vesna Bilić: Odnosi među nastavnicima ; Vesna Bilić: Nasilje učenika i njihovih roditelja nad nastavnicima ; Marko Jurčić: Partnerski međuodnosi pedagoga i ravnatelja škole). Pedagogija odnosa se rađa kroz nastavu i učenje, a u tom smislu je važan rad Milana Matijevića Didaktički pogled na odnose u nastavi. Završna poglavlja usmjerena su na razvoj socijalnih odnosa u školi i školu kao zajednicu brižnosti (Vesna Buljubašić-Kuzmanović: Socijalno-emocionalni razvoj učenika i pedagogija odnosa, Marija Buterin Mičić: Škola kao brižna zajednica – istraživanje perspektive učenika državnih i waldorfskih škola). Cilj ove knjige je da osvijesti važnost stvaranja brižnih odnosa između mladih ljudi i pozitivnih uzora u obrazovnom okruženju te da skrene pozornost na nove obrazovne pristupe utemeljene na odnosima i promovira shvaćanje da se škole temelje na brizi, njezi i povezanosti.

interpersonalni odnosi ; odgoj ; učenici ; nastavnici ; škole kao zajednice ;

nije evidentirano