hrvatski

Paradigma vidljivosti. Julije Knifer i teorija apsolutne slike

Apsolutna slika ne odnosi se na neku novu ontologiju vizualnosti nego, pomalo paradoksalno, to je osobina koju možemo uočiti tek naknadno, u komparaciji s drugim vizualnim fenomenima “koji (više) nisu slike“. Gledajući formalno-stilski, u načelu bismo mogli proglasiti apsolutnima sve one slike koje ne upućuju ni na što drugo osim na sebe same ; zatim one koje postoje zbog sebe samih i nemaju nikakvu drugu funkciju ; naposljetku, one što inzistiraju na vlastitoj vidljivosti kao površinâ odvojenih od kontinuiteta stvarnosti u smislu Boehmove “ikoničke razlike”. Međutim, pojam apsolutne slike ne može pripadati kanonu povijesno- umjetničkog sustava vrijednosti zato što taj pojam nije moguće izvesti iz niti jedne od dviju “analitičkih linija” moderne umjetnosti, kako te dvije osnovne tendencije avangarde i modernizma definira Filiberto Menna. S druge strane, pojam “anti- slike” je legitimna kategorija povijesti umjetnosti jer predstavlja krajnju razvojnu točku modernističkog ikonoklazma koji je doživio svoj dvostruki vrhunac: najprije u Maljevičevom Crnom kvadratu iz 1915., a zatim u Crnim slikama Ada Reinhardta iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. Kniferove apsolutne slike su u fenomenologijskom smislu paradigmatske slike: upućuju samo na sebe, a ne na stvarnost izvan sebe. Istodobno, zadržavaju vlastiti slikovni integritet i ne pretvaraju se u neku drugu, oponašanu ili umjetno proizvedenu stvarnost. Upravo zato mislim da bi Kniferove meandre trebalo sagledati kao dio drugačijeg poretka: ne onoga koji ponavlja modernističku anti-sliku kako bi se u njega uklopio, nego poretka koji razotkriva paradigmu kojoj sam ne pripada ‒ radikalno novu ontologiju digitalnih slika.

Julije Knifer ; apsolutna slika ; anti-slika ; ikonička razlika ; Gottfried Boehm ; Marin Seel

Predavanje je održano u sklopu Dana Julija Knifera na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Osijeku.