Pretražite po imenu i prezimenu autora, mentora, urednika, prevoditelja

Napredna pretraga

Pregled bibliografske jedinice broj: 812494

Ruđer Bošković i geoznanosti


Ruđer Bošković i geoznanosti, Zagreb: Geodetski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Državna geodetska uprava, Hrvatska komora ovlaštenih inženjera geodezije, 2016 (monografija)


Naslov
Ruđer Bošković i geoznanosti
(Ruđer Bošković and the Geosciences)

Urednik/ci
Lapaine, Miljenko

Vrsta, podvrsta i kategorija knjige
Uredničke knjige, monografija, znanstvena

Izdavač
Geodetski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Državna geodetska uprava, Hrvatska komora ovlaštenih inženjera geodezije

Grad
Zagreb

Godina
2016

Stranica
363

ISBN
978-953-6082-20-9

Ključne riječi
Ruđer Bošković; geoznanosti
(Ruđer Bošković; geosciences)

Sažetak
Monografija Bošković i geoznanosti nakon predgovora donosi dva Boškovićeva rana rada u obliku faksimila i u prijevodu na hrvatski i engleski jezik: De veterum argumentis pro telluris sphaericitate dissertatio ... (Rasprava o drevnim argumentima za zemljinu sferičnost) iz 1739. i Dissertatio de telluris figura ... (Rasprava o Zemljinu obliku), iz 1744., a prvi put objavljena također 1739. U poglavlju Ruđer Bošković i izučavanje Zemljine građe Tomislav Malvić uvodi čitatelja u Boškovićevo zanimanje za Zemljin oblik. Posebno je znakovito da je Bošković određivao spljoštenost Zemljina rotacijskog elipsoda, ali je uz to tvrdio da je Zemljin oblik zapravo teško definirati i još teže utvrditi mjerenjima. Uveo je principe kasnije obuhvaćene teorijom izostazije, koji su podrazumijevali kompenzaciju oblika u reljefu rasporedom masa u Zemljinoj kori, iz čega je proizlazilo da ta kora ima donju granicu. Veliki doprinos Bošković je dao u teoriji sila i elementarnih čestica. Atomom je smatrao najmanje gradbene čestice materije (a-tom), koje je predstavio geometrijskim točkama između kojih djeluje polje sila. Ono je odbojno na malim, a privlačno na većim udaljenostima (u prostoru reda veličine 10-15 m). Takve čestice mogu se povezivati u sustave većeg reda stvarajući barione, atome, molekule i kristale. U poglavlju Bošković i teorija izostazije Mario Brkić objašnjava da zamisli o obliku i sastavu Zemlje, o nastanku Zemljine kore, poduzete geodetske, astronomske i gravimetrijske izmjere, uvođenje pojma kompenzacije stoljeće prije tvoraca teorija izostazije, Boškovića ustoličuju za prethodnika i putokaz u nova područja u geodeziji i geofizici. Drago Špoljarić i Tatjana Kren u poglavlju Ruđer Bošković i astronomija opisuju Boškovićevo obrazovanje i nastavničku djelatnost u isusovačkom obrazovnom sustavu, u kojem je učio i astronomiju. Pokazan je utjecaj obrazovanja, nastavničke djelatnosti i samoobrazovanja (Newtonova znanstvena načela) na Boškovićeva astronomska istraživanja i dvojbe, borbe za modernu znanost i prevladavanje peripatetičke prirodne filozofije. Opisane su prve Boškovićeve znanstvene rasprave iz astronomije, razvoj u znanstvenog uglednika i profesora, te kasnije Boškovićevo djelovanje kao redovnika Družbe Isusove u službi znanosti. Pokazuje se da je astronomija vjerojatno ključna znanost koja ga je motivirala i vodila u znanstvenim istraživanjima. Navedeni su Boškovićeva istraživanja i dosezi u teorijskoj i praktičnoj astronomiji. Opisana je Zvjezdarnica u Breri i njezin značaj u kasnijem Boškovićevu životu. Istaknuto je njegovo kapitalno djelo Philosophiae naturalis teoria (Teorija prirodne filozofije), te ključno djelo za razumijevanje njegovih istraživanja u astronomiji Opera pertinentia ad opticam et astronomiam (Djela koja se odnose na optiku i astronomiju). Kroz poglavlje Boškovićeve diferencijalne formule sferne trigonometrije kojem je autor Miljenko Lapaine provlači se tvrdnja koju su uočili i drugi autori pišući o Boškoviću: on se nije bavio matematikom radi matematike same, nego je redovito inspiriran konkretnim praktičnim problemima iz geodezije, astromonije, graditeljstva ili nekog drugog područja i rješavao ih najčešće primijenjujući matematičke zakonitosti. U tom kontekstu je i Boškovićevo bavljenje sfernom trigonometrijom s ciljem njezine primjene u astronomiji i geodeziji. Njegov prvi znanstveni doprinos matematici bila je rasprava Trigonometriae sphaericae constructio (Konstrukcija sferne trigonometrije, 1737). U šest je propozicija ponudio rješenje za osnovne probleme sferne trigonometrije upotrijebivši grafičku konstrukciju. U radu Trigonometria sphaerica (Sferna trigonometrija, 1745) Bošković je na dvadesetak stranica sustavno raščlanio sfernu trigonometriju. I u prvom svesku svojih Elementorum universae matheseos (Elementi sveukupne matematike, 1754) Bošković donosi poglavlje Trigonometrija u kojem je dao osnove ravninske i sferne trigonometrije. Odnosi među elementima sfernog ili ravnog trokuta važni su pri ispitivanju pogrešaka mjerenja u astronomiji i geodeziji. Bošković je proučavao diferencijalne promjene elemenata (sfernog) trokuta u sklopu ispitivanja astronomskih instrumenata, što ga je zamislio i provodio kao ravnatelj Zvjezdarnice u Breri. Stoga je oko 1770. izveo je četiri osnovne formule u kojima se diferencijalna promjena jednoga od šest elemenata bilo kojega trokuta (triju stranica i triju kutova) povezuje s diferencijalnim promjenama bilo koja tri od pet ostalih elemenata. Drago Špoljarić i Nikola Solarić u poglavlju Bošković, usavršitelj i izumitelj geodetskih, astronomskih i optičkih instrumenata opisuju Boškovićevu djelatnost pri konstrukciji novih i usavršavanju geodetskih, astronomskih i optičkih instrumenata kojima se služio u istraživačkim i stručnim zadaćama. Navedeni su i opisani Boškovićevi izumi od kružnog mikrometra, geodetskih stalaka, vitrometra do dalekozora napunjena vodom. Također su opisana njegova instrumentalna poboljšanja kod geodetske mjerne letve, kvadranta, sektora, ure njihalice i optičkoga mikrometra. Već u starom vijeku postojalo je zanimanje za Zemljin oblik i njezine dimenzije. Stoga Miljenko Solarić i Nikola Solarić u uvodu poglavlja o Boškovićevoj i Maireovoj trigonometrijskoj mreži pri određivanju duljine dijela meridijanskog luka Rim–Rimini daju pregled određivanja Zemljinih dimenzija počevši od prvog Eratostenovog određivanja do geodetskih mjerenja u Lapland i u Ekvador. Bošković je bio mladi čovjek kad se razvila diskusija o tome je li Zemlja spljoštena na polovima ili na ekvatoru. Zato je razumljivo da ga je zanimalo određivanje Zemljina oblika. U radu Dissertatio de Telluris Figura (Rasprava o Zemljinu obliku), Rim, 1739. godine, Bošković je izrazio sumnju da je Zemlja pravilni rotacijski elipsoid i da su svi meridijani jednaki. Zato je odlučio da s Ch. Maireom započne s mjerenjem dijela meridijanskog luka Rim–Rimini. Pritom su nastojali postaviti što kvalitetniji trigonometrijski lanac od 11 trokuta na udaljenosti od 240 km, kako bi s pomoću njega odredili duljinu luka onoga meridijana koji prolazi vrhom kupole Sv. Petra u Rimu. Najveću pozornost posvetili su preciznosti mjerenja duljina baza trigonometrijskog toga lanca. Po prvi put u povijesti duljine baza mjerene su podizanjem mjernih letvi na posebne stalke, koje je po svojoj ideji konstruirao Bošković. Zahvaljujući tomu postigli su visoku relativnu točnost od 1:300 000, znatno bolju od one koju su u to doba postizali pri svojim mjerenjima Francuzi. Nadalje, Bošković i Maire posvetili su maksimalnu pozornost postizanju visoke preciznosti mjerenja kutova u trokutima trigonometrijskog lanca. Na kvadrante s pomoću koji se mjerilo, Bošković je postavio posebne dodatke s kojima je povećao točnost mjerenja kutova. Za astronomska mjerenja dao je izraditi i sektorski instrument za mjerenje zenitnih udaljenosti zvijezda. Rezultati određivanja duljine meridijanskog luka Rim–Rimini objavljeni su u djelu De litteraria expeditione per pontificiam ditionem ad dimetiendos duos meridiani gradus et corrigendam mappam geographicam (O znanstvenoj ekspediciji po Papinskoj državi sa svrhom izmjere dvaju stupnjeva meridijana i ispravljanja geografske karte) u Rimu, 1755. godine. U njemu su dokazali da se duljina jednoga stupnja meridijanskog luka Rim–Rimini izmjerenoga na srednjoj geografskoj širini od 43° razlikuje od duljine pariškog meridijana kako su ga odredili Cassini III. i De la Caille na srednjoj geografskoj širini od 43°31' za čak 69 toaza. Teoretski ta razlika uzrokovana razlikama u geografskim širinama mogla je biti svega 8 toaza. Osim toga Bošković je analizirao i pogreške u izvođenju mjerenja te je došao do zaključka da one nisu mogle biti tako velike da bi razlika iznosila 69 toaza. Na taj način Bošković i Maire su prvi dokazali da Zemlja nije pravilni rotacijski elipsoid, nego da je njezin oblik puno složeniji. Ivka Kljajić i Miljenko Lapaine u poglavlju Boškovićeva i Maireova karta Papinske Države detaljno istražuju tu kartu (Nuova carta geografica dello Stato Ecclesiastico) što ju je 1755. izradio Christopher Maire na temelju mjerenja provedenih s Ruđerom Josipom Boškovićem. Ta je karta poslužila kao izvornik kasnijoj inačici Carte de l'État de l'Église objavljenoj 1770. u djelu Voyage astronomique et geographique, dans l’État de l’Église … koja je također detaljno opisana. Posveta papi Benediktu XIV. što se nalazi u kartuši karte iz 1755. i tekstovi s objašnjenjima iz kartuša obiju karata, objavljuju se u izvornom obliku, na talijanskom, odnosno francuskom jeziku te u prijevodu na hrvatski jezik. Dani su podaci o primjercima karte Papinske Države iz 1755. što se čuvaju u pojedinim institucijama te podaci o srodnim kartama izrađenim na osnovi Boškovićevih i Maireovih mjerenja provedenih po Papinskoj Državi. Osim toga, donosi se i životopis Christophera Mairea, Boškovićeva pratitelja i suradnika na astronomsko-geodetskim radovima u Papinskoj Državi od 1750. do 1753. godine. Robert Župan, Vesna Poslončec-Petrić i Stanislav Frangeš u poglavlju Ruđer Josip Bošković i kartografija smatraju da bi se Boškovićev kartografski rad mogao podijeliti na tri područja. Ponajprije to je izravan rezultat njegove izmjere duljine luka meridijana od Rima do Riminija i s tim u vezi izrada karte Papinske države. Drugo su karte kojima se služio pri svojim putovanjima, a o čemu se do danas ništa ne zna. Treće područje su njegove hidrotehničke ekspertize pri kojima se također služio kartama. O tim kartama riječ je u ovome poglavlju. Karte Boškoviću pomažu za percepciju područja od interesa, kao i za potrebe prostornih analiza te prijedloge i zaključke o izvođenju kanala i rješavanju poplava na zadanom području pri izlijevanju rijeka iz korita. Uz to ukratko je prikazana kartografija 18. stoljeća zbog lakše predodžbe razine kartografije i kartografskog znanja toga doba te načina izrade karata. U poglavlju pod nazivom Geografski aspekti djelovanja Ruđera Josipa Boškovića autor Josip Faričić razmatra geografske aspekte djelovanja Josipa Ruđera Boškovića. Premda se danas njegova ostvarenja vezana uz određivanje dimenzije Zemlje, njegove rasprave o obliku Zemlje, o izostaziji, plimi i oseki te dr. smatraju postignućima na polju geodezije, geofizike i geologije, u njegovo su se doba ti problemi rješavali u okviru geografije i astronomije. Sukladno kontekstualizaciji Boškovićeva djela u povijesnom razdoblju u kojem je istraživao, bilo bi dobro Boškovića, uz sve njegove do sada isticane znanstvene atribucije, smatrati i geografom. Uostalom, Bošković je bio zainteresiran putnik i znanstvenik koji je pažljivo proučavao prostor u kojem je znanstveno djelovao i kroz koji je prolazio. Zacijelo nije moguće previdjeti geografsku osnovu njegovih brojnih hidrotehničkih ekspertiza kao i oštroumne opservacije o geografskim obilježjima velikog dijela Europe kojim je proputovao. Ivan Razumović i Martina Triplat Horvat u poglavlju Boškovićeva metoda izjednačenja prikazuju povijesni pregled obrade različitih vrsta mjerenja s naglaskom na metode izjednačenja. Detaljno je prikazana prva metoda izjednačenja, koju je osmislio Bošković, te njezin daljnji razvoj i primjena. Objašnjeni su uvjeti koji moraju biti zadovoljeni da bi se neka mjerenja mogla izjednačiti po Boškovićevoj metodi. Dan je analitički prikaz metode sukladan Laplaceovoj razradi metode. Provedena su izjednačenja, primjenom geometrijskog i analitičkog oblika Boškovićeve metode, na primjerima za pet i devet mjerenih meridijanskih stupnjeva. Mjerenja korištena za računanje preuzeta su iz Boškovićevih izvornika. Dobiveni rezultati uspoređeni su s onima koji su iskazani u Boškovićevim djelima. Na kraju su još ukratko opisani današnji položaj i primjena Boškovićeve metode.

Izvorni jezik
Hrvatski, engleski



POVEZANOST RADA


Profili:

Avatar Url Miljenko Lapaine (urednik)

Citiraj ovu publikaciju

Ruđer Bošković i geoznanosti, Zagreb: Geodetski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Državna geodetska uprava, Hrvatska komora ovlaštenih inženjera geodezije, 2016 (monografija)
Lapaine, M. (ur.) (2016) Ruđer Bošković i geoznanosti. Zagreb, Geodetski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Državna geodetska uprava, Hrvatska komora ovlaštenih inženjera geodezije.
@book{book, editor = {Lapaine, M.}, year = {2016}, pages = {363}, keywords = {Ru\djer Bo\v{s}kovi\'{c}, geosciences}, isbn = {978-953-6082-20-9}, title = {Ru\djer Bo\v{s}kovi\'{c} and the Geosciences}, keyword = {Ru\djer Bo\v{s}kovi\'{c}, geosciences}, publisher = {Geodetski fakultet Sveu\v{c}ili\v{s}ta u Zagrebu, Dr\v{z}avna geodetska uprava, Hrvatska komora ovla\v{s}tenih in\v{z}enjera geodezije}, publisherplace = {Zagreb} }