hrvatski

Dijagnostika genitalnog herpesa – kada i kako odabrati dijagnostičku metodu.

Genitalni herpes je spolno prenosiva bolest uzrokovana herpes simpleks virusima (HSV). Dva su tipa virusa: tip 1 (HSV-1) i tip 2 ( HSV-2) i oba se prenose izravnim kontaktom. Infekcije uzrokovane HSV-2 gotovo se uvijek očituju kao genitalni herpes, dok se infekcije uzrokovane HSV-1 češće javljaju na drugim mjestima (npr. herpes labialis, gingivostomatitis herpetica, herpes gladiatorum i dr). Epidemiologija vezana uz tipove virusa i lokalizaciju infekcije uvelike ovisi o uobičajenom spolnom ponašanju u određenoj sredini. U zemljama razvijenog svijeta prve epizode genitalnog herpesa sve češće su uzrokovane HSV-1 – ponegdje i do 50% slučajeva. Dijagnoza genitalnog herpesa najčešće se postavlja na temelju kliničkog nalaza osobito kada se radi o tipičnim vezikuloznim i ulceroznim lezijama. Ovakva dijagnoza je ograničenog značenja budući se na temlju kliničke slike ne mogu sa sigurnošću isključiti drugi infektivni (Treponema pallidum, Haemophilus ducreyi, Sarcoptes scabiei i dr.) i neinfektivni uzročnici genitalnih lezija. Infekcije uzrokovane herpes virusima u urogenitalnom području mogu se očitovati i nekarakterističnom kliničkom slikom (cistitis, uretritis, cervicitis i vaginalni iscjedak bez jasnih lezija, lokalizirani recidivirajući eritem i dr.). Stoga je mikrobiološka obrada, odnosno brza i točna laboratorijska dijagnostika neophodna u svim slučajevima sumnje na genitalni herpes (potvrda ili isključenje dijagnoze s obzirom na druge spolno prenosive bolesti), a osobito u slučaju netipičnih prezentacija i lokalizacija genitalnog herpesa, te ekstra-genitalnih komplikacija. U slučaju jasnih lezija, metode izbora su izravne metode virološke dijagnostike: izolacija virusa, detekcija antigena i molekularne metode - prvenstveno lančana reakcija polimerazom (PCR). Iako je do sada zlatni standard bila izolacija virusa, nove preporuke prednost daju molekulrnim metodama, osobito nakon pojave IVD i CE certificiranih testova na europskom, odnosno FDA odobrenih testova na američkom tržištu. Osjetljivost ovih metoda u odnosu na klasičnu izolaciju virusa veća je za 11-71%, te su one postale metode izbora za detekciju virusa i tijekom asimptomatskog lučenja. Nadalje za molekularne metode nije potrebano očuvati infektivnost virusa tijekom transporta, tako su da su uvjeti transporta i pohrane uzroka manje zahtjevni u odnosu na one za izolaciju virusa. U laboratorijima u kojima nije moguće provesti izravnu dijagnostiku PCR-om ili izolacijom ivrusa, preporuča se detekcija antigena imunofluorescentom metodom. Osjetljivost ove metode može biti jednaka kao i za izolaciju virusa, ali je u svakom slučaju niža u odnosu na PCR. I za ovu metodu nije potrebno osigurati hladni lanac tijekom transporta. Tipizacija virusa izvodi se kao sastavni dio svih do sada navedenih metoda izravne dijganostike. Određvanje tipa virusa ima svoje značenje prvenstveno u prognostičkom, savjetodavnom i epidemiološkom smislu. Rekurencije kao i subkliničko lučenje virusa daleko su češće uzrokovani HSV-2.

genitalni herrpes; djiagnostika

nije evidentirano