hrvatski

Lovstvo kao djelatnost od javnog interesa

Ustav Republike Hrvatske definira divljač kao dobro od njenog interesa, odnosno kao dobro koje ima njezinu osobitu zaštitu. Temeljni zakon koji uređuje gospodarenje lovištem i divljači (uzgoj, zaštitu, lov i korištenje divljači i njezinih djelova) je Zakon o lovstvu. Isti Zakon definira da gospodarenje lovištem i divljači ima gospodarsku, turističku i rekreativnu funkciju te funkciju zaštite i očuvanja biološke i ekološke ravnoteže prirodnih staništa, divljači i divlje faune i flore. Sljedom navedenog, lov kao vještinu, ispravnije je sagledavati u puno širem kontekstu pojma lovstva koji podrazumijeva interdisciplinarnu znanost, struku i djelatnost koja se bavi uzgojem, zaštitom i iskorištavanjem divljači, ali isto tako i zaštitom svih biljnih i životinjskih vrsta koje u tom staništu obitavaju, kao i zaštitom i unapređenjem samog staništa. U ovom kontekstu lovci kroz lov u Hrvatskoj obavljaju brojne općekorisne (javne) funkcije s kojima javnost nije upoznata, pa čak niti sami lovci. Većina će lovaca u obranu lova reći da oni čuvaju divljač, uzgajaju je i hrane u periodu kada u prirodi nema dovoljno hrane. Međutim, osim provedbe mjera zaštite divljači, koje je propisao zakonodavac, temeljna javna funkcija lova je upravljanje populacijama divljači pri čemu se lov stavlja u kontekst održivog upravljanja prirodnim resursima, ekološkog alata, alata i mehanizma u funkciji zaštite prirode. Regulacijom brojnosti divljači lovci pridonose očuvanju ekološke ravnoteže i bioraznolikosti staništa, redukcijama šteta od divljači u poljoprivredi, šumarstvu, vodnom gospodarstvu i akvakulturi, smanjivanju šteta u prometu nastalih naletom vozila na divljač, spriječavanju konfliktnih situacija između ljudi i životinja te monitoringu, kontroli i suzbijanju brojnih zaraznih i parazitarnih bolesti, od kojih su neke značajne i za ljude. Lovci u Hrvatskoj sudjeluju u istraživanjima i monitoringu divljači ali i zaštićenih vrsta. Zaštiti prirode, odnosno očuvanju bioraznolikosti pridonose i provedbom mjera upravljanja kvalitetom staništa, regulacijom brojnosti invazivnih vrsta, a uklanjanjem križanaca divljih svinja iz lovišta, ali i pasa i mačaka lutalica, lovci odrađuju vrlo važan posao u očuvanju genetske čistoće divlje svinje, divlje mačke i vuka. Svojim aktivnostima i prisustvom na terenu lovci značajno doprinose zaštiti okoliša, ali i održavanju šumskih komunikacija i požarnih putova. Kako je čovjek 99% svog postojanja bio lovac, iz čega je proizašla bogata kulturna i tradicijska baština (npr. hrvatske autohtone pasmine pasa), lov možemo smatrati nematerijalnom kulturnom baštinom jednog naroda, a lovce onima koji se brinu o očuvanju te baštine. Važno je napomenuti da je lov stil i način života koji promiče zdrav život u suglasju s prirodom kao i ljudske vrline poput odgovornosti, odlučnosti i discipliniranosti. Osim toga, lov ima značajan sociološki moment, a ovakav oblik udruživanje građana u lovačke udruge je važan i s aspekta razvoja civilnog društva u R Hrvatskoj. Naime, lovačke udruge također sudjeluju u jačanju ljudskih, financijskih i tehničkih kapaciteta (oprema i infrastruktura) civilnog društva ali i pridonose razvoju društvenog života, što je posebno važno u lokalnim zajednicama. U ovom kontekstu važno je i ne zaboraviti ekonomski učinak lova i pratećih aktivnosti na lokalnu ali i nacionalnu ekonomiju.

lovstvo; divljač; djelatnost; javne funkcije

nije evidentirano