hrvatski

Religijski čimbenik arapsko - izraelskog sukoba

Disertacija predstavlja interdisciplinarnu studiju u kojoj je s aspekta politologije, povijesti i teologije obrađena pozadina, razvoj i trenutne političke prilike na dijelu Bliskog istoka koji Židovi, kršćani i muslimani nazivaju Svetom zemljom. U radnji je pokazano kako je od izraelskih osvajanja Kanaana pa sve do danas, političko vlasništvo nad tom zemljom jedna ili više religijskih skupina uvijek percipirala kao odraz duhovnog stanja zajednice. Usprkos smjenjivanju vladara, kraljevstava i ideologija nad Erec Izraelom/Palestinom, religija kao politički čimbenik u posljednja je preko tri tisućljeća predstavljala konstantu. Čudesna i neobična povijest cionističkog pokreta i izraelske države potaknula je promjene u političko-teološkoj misli dijela religioznih aktera bliskoistočnog sukoba. Židovi državu sve više vide kao teološki legitiman korak prema eshatološkom dobu i ostvarenju mesijanskih obećanja. Radikalni dijelovi muslimanske zajednice gledaju je kroz prizmu kanoniziranoga islamsko-židovskog neprijateljstva, a kako je židovska vojna nadmoć nepoznata u klasičnoj islamskoj misli i ranijoj povijesti, nepoznati su i neki načini sukoba s njom, poput samoubilačkih napada kao načina postizanja mučeništva. U kršćanstvu, koje je stoljećima bilo nositelj religijskog protužidovstva, u drugoj polovici 20. stoljeća kao dominantni sentiment prema Židovima počeo se javljati religijski filosemitizam, koji se djelomice očituje u politološkom fenomenu kršćanskoga cionizma. Ti procesi ukazuju na postojanje aktivne interakcije između politike i teologije u židovstvu, islamu i kršćanstvu, a ova radnja možda po prvi put u politološkim analizama Bliskog istoka obrađuje promjene koje su povijesna i politička zbivanja vezana uz obnovu židovske državnosti potaknula u teološkim postavkama tih religija.

Izrael; cionizam; židovstvo; Židovi; Palestina; islam; džihad; Bliski istok

nije evidentirano