hrvatski

Pedagogijska relevantnost pojma otuđenja

Suvremena pedagogija najčešće nekritički pristaje na odgojno-obrazovnim reformama implicirane pozitivističke, otuđene koncepte apsolutne reprodukcije postojećega. Središnje obilježje otuđenosti jest razdvojenost spoznajnog subjekta i spoznajnog objekta, s ontološkom apsolutizacijom objekta, gdje zatvoreni, „zamrznuti”, nehistorijski realitet postaje mjerilo svih svrha, ciljeva i „potreba”. Subjekt tada načelno može samo „odgovarati” tim potrebama reproducirajući ono isto. Drugim riječima, njegova otuđena kreacija povratno mu, objektno, autoritetom „realiteta” određuje cjelokupno bivanje. Forme te otuđenosti danas su ponajprije tehnologizirana znanost, operacionalizirani znanstveni jezik koji prekoračuje samu znanost i postaje specifičan „društveni biheviorizam” (Marcuse, 1989), industrija kulture i kapitalizam koji svojom logikom nosi sve ove forme otuđene ljudske pseudoprakse. Pedagogijski i pedagoški put u prevladavanju ove teško će sastoji se u ponovnom uspostavljanju subjekt-objektnosti u teoriji odgoja i obrazovanja, didaktici, metodologiji i svim granama pedagogije na primjerenim specifičnim razinama, koje bi – da bi odgovarale ideji pedagogije - morale postati antipozitivističke, dijalektičke, povijesne, razvojne.

otuđenje; pedagogija; tehnologija; znanost; industrija kulture; odgojno-obrazovna reforma

nije evidentirano