hrvatski

Istina slike – istina u slici. Ikonologija. Ideologija. Bildwissenschaft

Naučeni, s jedne strane, na dekonstrukcijske modele poststrukturalizma i, na drugoj strani, na ideologijsku utemeljenost tzv. “politika identiteta”, skloni smo slike tumačiti na izrazito osoban način, kao da one niti ne mogu odražavati neku objektivnu istinitost po sebi ili kao da ne mogu posjedovati istinitost u sebi. Prema toj tezi, i pomalo paradoksalno, interpretacija i kritički rakurs uvijek prethode onome što se kao vidljivi fenomen nadaje u ili kroz samu sliku. Kada je riječ o umjetničkim slikama, onda su ovakvi pristupi proizvodnji i tumačenju slika zaslužni za uvijek nove i nepredvidive dosege umjetničke imaginacije. Međutim, ako na jednaki način pristupimo slikama koje nisu plod umjetničke intencionalnosti, primjerice dokumentarnim prikazima velikih nesreća ili scenama terorističkog zlostavljanja, tada nećemo biti u stanju razlučiti da svaka slika posjeduje dvije istine: onu koja nju samu čini slikom i onu koju stvara sam promatrač. Ova aporija posebno dolazi do izražaja kod slika velikog ikoničkog naboja, a koje slike istodobno dovode do izrazitih emotivnih reakcija i ideološkog opredjeljivanja. Jedna od razlika između angloameričke verzije znanosti o slici – vizualnih studija – i njemačkog Bildwissenschafta ogleda se upravo u različitom intenzitetu političkog interesa za vizualne reprezentacije. Dok će nas W.J.T. Mitchell ili Nicholas Mirzoeff na različite načine upozoravati da su slike uvijek sredstvo iskazivanja moći, Dieter Mersch će upozoravati na navlastitu “logiku ikoničkih struktura”. Iznesem li pak tezu da je istina slike upravo ona koju svatko od nas sam u njoj traži, hoću li tada unaprijed prešutno odustati od osude zločina koji slika prikazuje ili ću, poput Martina Seela, zaključiti da “slike ne mogu zauzeti mjesto stvarnog” i da ih zato možemo gledati samo kao ono što one doista jesu – naime, tek kao slike?

istina slike ; znanost o slici ; fotografija ; 9/11 ; dokumentarizam

nije evidentirano