hrvatski

Selo i modernizacija: kratka povijest nesporazuma

-Sporost je bitno razlikovno obilježje seoskih promjena. Život seoskih sredina, koji je nekad više nekad manje udaljen od globalnih procesa, pridonio je nastanku međusobno različitih socijalnih zajednica. Do danas su se sačuvale te različitosti i relativna autonomnost u uređenju socijalnog života. U promišljanju (zakašnjela) razvitka hrvatskog sela nameće se kao polazište neoruralistički pogled na selo i na koncepte njegova razvitka. To znači prije svega zalaganje za promjene koje se nužno događaju pod utjecajem modernizacijskih procesa ali koje čuvaju spomenute ruralne posebnosti izrasle u okviru lokalnih i nacionalnih tradicija. Unutar tog koncepta, također, važno mjesto pripada obzirnosti u svim razvojnim projektima i postupcima. Proces prerastanja tradicionalnog u moderan ruralni svijet odvija se, dakle, postupno i u fazama. U tekstu se, za identifikaciju ruralnih promjena, koristi shema B. Kaysera, prema kojoj se analizira razvitak ruralnog društva kroz tri faze: kompozicije, dekompozicije i rekompozicije. U tom procesu pretežito 'zajedničarska' obilježja tradicionalnog sela postupno se zamjenjuju obilježjima društva. Ruralni je svijet posebno osjetljiv i teško podnosi nasilne akcije. Njega valja podržati, promovirati, savjetovati, osnažiti i, osobito, stvoriti takav društveni okvir koji će omogućiti njegovo aktivnije i ravnopravnije sudjelovanje u razmjeni između sela i grada. U vremenu priprema za priključenje EU osobito nam se čini važnim naglasiti značaj ruralnog svijeta u povezivanju Hrvatske i Europe. Teško je bez sustavne pomoći sa strane očekivati pozitivni pomak u socijalnoj i gospodarskoj slici ruralnih područja u Hrvatskoj. Istini za volju, pojedini periferijski prostori, počeli su otkrivati vlastite mogućnosti i osvješćivati razvojne potrebe i mogućnosti. Opet dolazimo do nužnosti pomoći s državne razine, među ostalim, kvalitetnijom raspodjelom institucionalne i financijske moći između pojedinih razina vlasti koja bi osnažila položaj lokalne samouprave i tako povećala njihov utjecaj i odgovornost za smjer i intenzitet razvojnih procesa. Put prema napretku ruralne provincije vodi kroz poticanje društvene i gospodarske heterogenosti, koja će se temeljiti prije svega na istraživanju, valorizaciji i upotrebi endogenih izvora, uključujući znanja i iskustva lokalnog stanovništva i, naravno, njihovo primjereno obrazovanje za razvoj. Strategija prostornog uređenja Republike Hrvatske morala bi jače istaknuti ulogu &laquo ; srednjih&raquo ; i &laquo ; malih&raquo ; gradova i poduprijeti njihov razvitak, jer oni su najbliži oslonac ruralnih razvojnih procesa. Njihova bi socijalna i gospodarska stabilizacija mogla osigurati ravnotežu između dviju hrvatskih razvojnih tendencija: metropolizacije većih gradova i već kritičnog razvojnog posustajanja hrvatske periferije.

-

nije evidentirano