hrvatski

Benkovački prirodni kamen i njegova mikrofiziografska svojstva

Benkovački prirodni kamen je tanko slojeviti vapnenac koji se eksploatira u ležištima u širem području grada Benkovca. Koristi se kao dekorativni kamen za oblaganje zidova i ograda i pješačkih površina. Njegova glavna ležišna karakteristika je pojavljivanje u tankim slojevima, a debljine mogu biti od 1 do 45 cm. Pri eksploataciji pod djelovanjem udaraca kamen puca duž slojnih ploha te se odvajaju tanke ploče pri čemu debljina eksploatiranih ploča ovisi o debljini slojeva. Zbog izražene slojevitosti eksploatacija je jednostavna i ekonomski prihvatljiva. Prema Osnovnoj geološkoj karti list Obrovac L 33-128 (IVANOVIĆ et al., 1973) i tumaču OGK (IVANOVIĆ et al., 1976) naslage u kojima se eksploatira benkovački kamen pripadaju mlađem eocenu (E3). Navedeno područje, u geološkom smislu, odgovara neformalnoj litostratigrafskoj jedinici Benkovački kamen koja se nalazi unutar Prominskih naslaga sjeverne Dalmacije. Prema MRINJEK et al. (2005) neformalna litostratigrafska jedinica Benkovački kamen je oko 140 m debeo slijed naslaga pružanja sjeverozapad-jugoistok. Izgrađena je od izmjene tankih slojeva kalkarenita sa slojevima kalksiltita i kalklutita. Na temelju detaljne litostratigrafske analize i teksturnih karakteristika određeno je i opisano 6 facijesa i 3 subfacijesa kalkarenita benkovačkoga kamena, a sedmi facijes pripada madstonu (MRINJEK et al., 2005). Slojevi karbonatnih pješčenjaka (kalkarenita) su pločasti i gotovo u pravilu odvojeni slojevima sitnozrnatih sedimenata (kalksiltita i kalklutita). Autori su odredili okoliš taloženja i taložni model jedinice. Zalihe benkovačkoga kamena nalaze se u zoni naslaga koje su se taložile u prijelaznoj marinskoj zoni između osnovice valova lijepa i olujna vremena s povremenim donosima materijala tijekom oluja. Prema autorima kalkareniti su taloženi za vrijeme oluja dok su kalksiltiti i kalkluti taloženi za razdoblje lijepog vremena. Na temelju osnovnih mineraloško-petrografskih i strukturno-teksturnih svojstava MARIČIĆ (2014) izdvaja i dokumentira tri različita litotipa: zrnski, mikritni i laminirani litotip. Zrnski litotip se dominantno sastoji od karbonatnih intraklasta. Intraklasti su dobro zaobljeni i sortirani. Između intraklasta se nalazi krupnokristalasti sparikalcitni cement. U zrnskom litotipu se osim kalcita koji je dominantno zastupljen uočavaju i kristali dolomita što ukazuje na proces dolomitizacije. Dolomit je uočen i XRD analizom prirodnoga sastava ovog litotipa s udjelom do 20 mas. %. Također su uočeni i pravilni kristali kalcita oblika romba koji ukazuju na proces dedolomitizacije. Prema tome uočeni su cementacija, dolomitizacija i dedolomitizacija kao dijagenetski procesi. Prema XRD analizi u bitno manjoj količini (< 1 mas. %) u stijenama ovoga litotipa prisutan je siliciklastični detritus, sličnih dimenzija kao i karbonatni klasti, zastupljen česticama kvarca i tinjčastih minerala. Mikritni litotip se dominantno sastoji od gustog karbonatnog mikrita. U mikritnom litotipu intraklasti su rijetki. Homogena struktura mikrita je rijetko prisutna dok se češće uočavaju nejasno izražene lamine drugačijeg sastava. Gusta mikritna građa mjestimično izostaje pa su u mikritni litotip uvršteni slojevi koji imaju mikrosparitnu građu koja je vjerojatno posljedica rekristalizacije. Također su u dominantno mikritnoj osnovi prisutni znakovi prerade organizmima (bioturbacija). Djelovanje organizama očituje se kroz prisustvo nepravilnih ili mrljastih nakupina zrnskoga tipa s mikritom Osim gustog karbonatnog mikritnog mulja u uzorcima ovog litotipa, prema XRD analizi, ima oko 1, 5 mas. % siliciklastične detritične komponente zastupljene kvarcom i glinovitim mineralima (smektit, klorit-vermikulit te nešto kaolinita). Laminirani litotip je najčešći i najbitniji varijetet benkovačkoga prirodnoga kamena na tržištu. Prepoznatljiv je po izmjeni tanjih ili debljih lamina koje se razlikuju po vrsti strukturnih sastojaka. Sastoji se od učestale laminarne izmjene zrnskog i mikritnog litotipa koje čine genetsku cjelinu što je ujedno i njegova glavna strukturno-teksturna značajka. Lamine su debljine od 0, 1 do 1 cm. Granica između litotipova može biti oštra i vrlo jasna, ali uočena je i granica na kojoj se vidi postupni prijelaz između dva litotipa odnosno normalna gradacija. Mikritni i zrnski litotip se razlikuju prema: boji, mineralnom sastavu, vrsti strukturnih sastojaka, teksturi te svojstva laminiranog litotipa ovise o njima i njihovom udjelu i položaju u slojevima. Važno je naglasiti da je u ranijim radovima zrnski sedimenti (zrnski litotip) bio determiniran kao kalkarenit odnosno vapnenački pješčenjak dok je sitnozrnati sediment određen kao kalklutit s tankim laminama siltita (IVANOVIĆ et al., 1976 ; MRINJEK et al. 2005 ; PENCINGER & MRINJEK, 2010 ; VLAHOVIĆ et al., 2012) čime je naglašeno njihovo klastično porijeklo. Zbog iznimno velike količine karbonatne komponente odnosno neznatno prisutne siliciklastične, detritične komponente kao i zbog sličnosti s pravim vapnenačkim talozima, u ovom je radu korištena terminologija koja više odgovara vapnencima. Porijeklo vapnenačkih klasta je vjerojatno intrabazensko te u tom smislu stijene predstavljaju intraklastične vapnence. Poštujući, međutim, dosadašnja istraživanja i nešto drugačije odredbe, stijene s dominantnim sadržajem karbonatnih klasta izdvojene su kao zrnski litotip vapnenaca, dok su one koje dominantno sadrže karbonatni mulj opisane kao mikritni litotip.

benkovački prirodni kamen; mikrofiziografska svojstva; litotipovi

nije evidentirano