hrvatski

Genetički modificirani usjevi kao bioetički problem

Sažetak Središnja tema knjige, kao što je naznačeno u naslovu, jesu genetički modificirani usjevi i njihov utjecaj na život čovjeka i okoliša. U radu se genetički modificirani usjevi analiziraju kao bioetički problem, budući da imaju izniman utjecaj na višestruke dimenzije u sferi društva, okoliša i čovjeka. Sjetva genetički modificiranih usjeva, može utjecati na zdravlje ljudi kroz povećanje ostataka herbicida, pojave mogućih alergijskih reakcija, izloženost djelovanju herbicida, zatim na društvo kroz davanje prednosti monokulturnoj proizvodnji, povećavanje socijalnih nejednakosti, naplatu patentnih prava, te na okoliš kroz smanjenje bioraznolikosti, prijenosa gena na divlje srodnike, krčenje šuma. U radu smo nastojali pokazati, kako genetički modificirani usjevi, utječu i mijenjaju društvo, ljude i okoliš. Kao tehnološko rješenje, genetički modificirani usjevi nisu ispunili velika obećanja svojih tvoraca, glad u svijetu nije smanjenja, štoviše pojedini autori dio odgovornosti za glad u svijetu prebacuju upravo na genetički modificirane usjeve. Prinosi nisu povećani, prema analizama neovisnih autora, prinosi su manji u odnosu na konvencionalne usjeve. Nije došlo do smanjenja potrošnje pesticida (nešto malo u početku), štoviše, zbog pojave superkorova i štetnika otpornih na djelovanje insekticida, potrošnja pesticida povećava se iz godine u godinu. Proizlazi da jedino međunarodne korporacije imaju koristi od genetički modificiranih usjeva. Prvi dio knjige nosi naslov Genetički modificirani usjevi između znanosti, etike i prava, a kroz sedam poglavlja, autor tematizira, znanstveni, etički i pravni aspekti genetički modificiranih usjeva. U uvodna dva poglavlja autor naglašava važnost uloge tehnologije i znanosti u kratko ocrtanoj povijesti razvoja biotehnologije, te propituje različite okolnosti koje su utjecale na razvoj genetički modificiranih usjeva, kao što je nastanak pojma supstancijalne jednakosti koji je proglasio hranu od namirnica genetički modificiranog porijekla istovjetnom konvencionalnoj hrani. Prije prelaska na poglavlje o etičkim aspektima sjetve genetički modificiranih usjeva, autor podsjeća na glasovite konferencije u Asilomaru, koje se uvijek ističu kao primjer odgovornog ponašanja znanstvenika, suočenih sa mogućim opasnim posljedicama svojih istraživanja. Nasuprot uvriježenom mišljenju, autor ističe, kako su konferencije u Asilomaru dovele do pojave autoregulacije, koja vođena željom za profitom može biti iznimno opasna, druga je negativna posljedica utemeljenje stava, kada se radi o biotehnologiji, presudna postaje uloga stručnjaka, pri čemu se u potpunosti ignorira i ne uvažava mišljenje opće javnosti koja se proglašava nestručnom i na taj način se isključuje iz procesa donošenja odluka. Autor u trećem poglavlju „Etičke aspekti sjetve genetički modificiranih usjeva“, propituje etičnost sjetve genetički modificiranih usjeva, koja se očituje na više razina. Polazi od utvrđivanja mogućeg štetnog utjecaja na zdravlje ljudi, koji se očituje preko pojave novih alergena i otrova u hrani, kao što je vidljivo u prikazu skandala sa Starlink kukuruzom i L-triptofanom. Štetni se utjecaj na okoliš prvenstveno očituje u smanjenju bioraznolikosti koja se manifestira u krčenju šuma, monokulturnoj sadnji i prijenosu gena na divlje srodnike. Sjetva usjeva otpornih na djelovanje herbicida i Bt usjeva koji proizvode svoj insekticid pokazala se štetnom za okoliš, budući da se naglasak stavlja na monokulturnu sadnju i ovisnost o samo jednoj vrsti herbicida, koja pogoduje razvoju superštetnika i superkorova, te povećanoj razini ostataka pesticida u hrani a što opet može dovesti do štetnih posljedica za zdravlje ljudi i životinja kao što potvrđuju i najnovija znanstvena istraživanja. Negativni utjecaj na društvo vidljiv je korporativnog lobiranja, kojim korporacije povećavaju svoju moć na tržištu a na štetu poljoprivrednika i potrošača. Posebno je istražena uloga vlade Sjedinjenih Američkih Država u nametanju genetički modificiranih usjeva širom svijeta o čemu autor iscrpno piše na temelju Wikileaks diplomatskih depeša, pri čemu autor zaključuje kako se u promociji interesa privatnih biotehnoloških korporacija, pojedini diplomatski predstavnici izgubili svaki obzir, kao što pokazuje recentni primjer američkog veleposlanika u Francuskoj koji predlaže „mjere odmazde“ za zemlje koje ne prihvaćaju genetički modificirane usjeve. Masovna samoubojstva indijskih seljaka izazvale su snažne reakcije u javnosti, te su česta tema izvještavanja medija. Protivnici su genetički modificiranih usjeva za samoubojstva optužili Monsanta. Autor zaključuje da iako Monsanto svoj gotovo monopolistički položaj na indijskom tržištu genetički modificiranog sjemena koristi kako bi povećao svoju moć i pripadajući profit, nije isključivi krivac za tragičnu sudbinu indijskih seljaka. Autor u poglavlju „Patentna prava i genetički modificirani usjevi“, iscrpno ocrtava pravne aspekte sjetve genetički modificiranih usjeva kroz istraživanje povijesti nastanka patentiranja života, te naglašava važnosti efikasne zaštite patentnih prava genetički modificiranog sjemena za brzu i masovnu implementaciju genetički modificiranih usjeva u globalnu poljoprivredu. Posebnu važnost autor pridaje odnosu između patentnih prava za životne oblike i etike, pri čemu zauzima stajalište kako je davanje patentne zaštite na životne oblike etički nedopustivo, budući da "život" nije ničiji izum, te zbog toga ne smije biti patentiran. Etička nedopustivost patentne zaštite genetički modificiranog sjemena, dodatno je produbljena recentnom presudom Bowman vs. Monsanto, budući da se patentna zaštita proširuje na buduće generacije usjeva. U poglavlju „Označavanje genetički modificirane hrane“, autor naglašava kako je zaštita potrošača moguća jedino obaveznim označavanjem hrane od namirnica koje su genetički modificirane, budući da je time omogućeno pravo potrošača na izbor pri odabiru koju hranu konzumirati. U procesu regulacije i odobravanja genetički modificiranih usjeva, autor se zalaže za načelo opreza, kao ključno načelo kojim se treba voditi kada su u pitanju genetički modificirani usjevi. Autor prvi dio knjige završava kratkim prikazom pojave otpora prema genetički modificiranim usjeva, pri čemu posebno naglašava ulogu nevladinih udruga i otpora u europskim zemljama koji se ogleda i u istraživanju mišljenja javnosti o genetički modificiranim usjevima, pri čemu su hrvatski građani izrazili najveći strah i otpor prema genetički modificiranim usjevima od svih ispitanika. U drugom dijelu knjige koji je naslovljen Genetički modificirani usjevi kao globalni problem, autor u pet poglavlja propituje povijesne okolnosti i čimbenike koji su doveli do globalne ekspanzije genetički modificiranih usjeva. U prvom poglavlju „Uloga međunarodnih organizacija i sporazuma u promicanju genetički modificiranih usjeva“, autor otkriva kako su međunarodne organizacije i sporazumi od WTO-a, Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda, preko sporazuma poput NAFTA i TRIPS-a, do USAID-a i povjerenstva Codexa Alimentariusa stvorili uvjete za brzu transformaciju poljoprivrede iz jedne od osnovnih ljudskih djelatnosti u agro-biznis, kojim dominiraju međunarodne korporacije. U drugom poglavlju „Utjecaj i važnost korporacija u širenju genetički modificiranih usjeva“, autor analizirajući djelovanje biotehnoloških korporacija, dokazuje središnju tezu knjige, da su genetički modificirani usjevi oruđe moći i prisile. Moć i prisila očituje se na više načina od korporativnog preuzimanja lanca proizvodnje hrane, pri čemu poljoprivrednici preko sjetve genetički modificiranog sjemena postaju korporativne sluge. Autor upozorava kako moć korporacija nije ograničena samo na poljoprivrednike, već što je još opasnije korporacije svoju moć demonstriraju tako što utječu na rezultate znanstvenih istraživanje, te ograničavajući neovisna znanstvena istraživanja. Na taj način se još više produbljuje nepovjerenje opće javnosti u tvrdnje predstavnika korporacija koji ističu znanstvene razloge kojima opravdavaju sjetve genetički modificiranih usjeva. Etički nedopustivim su se pokazali napadi na znanstvenike, čiji rezultati istraživanja dovode u sumnju neškodljivost genetički modificiranih usjeva prema ljudima, na što upućuje afera Pusztai, bijegu modificiranih gena u okoliš što je utvrdio Chapela otkrivši genetičku kontaminaciju autohtonog meksičkog kukuruza, do štetnog djelovanja glifosata na zdravlje kako je utvrdio Seralini i njegov tim suradnika u kontroverznom istraživanju koje je prošlo postupak recenzije te je objavljeno u uglednom znanstvenom časopisu, pri čemu je izazvao veliku kontroverzu u javnosti. U trećem poglavlju „Geopolitika i genetički modificirani usjevi“, autor istražuje ulogu zelene revolucije i njenih posljedica na razvoj genetički modificiranih usjeva, koji se prikazuju kao odgovor na promašaje zelene revolucije koje vidimo u poticanju monokulturne proizvodnje, povećane upotrebe pesticida, iscrpljivanja podzemnih zaliha vode, a što sve dovodi do štetnog djelovanja na bioraznolikost i sigurnost opskrbe hranom. Ambivalentan odnos prema genetički modificiranim usjevima posebno je vidljiv u slučaju genetički modificirane soje u zemalja Europske unije, koje unatoč snažnom protivljenju javnosti, uvoze velike količine genetički modificirane soje iz Argentine i Brazila za prehranu stoke, te na taj način dovode svoje građane u situaciju da nesvjesno konzumiraju značajne količine genetički modificirane soje koja nije vidljiva u prehrambenim proizvodima. Poglavljem pod naslovom „Nerealna obećanja promotora genetički modificiranih usjeva“, autor istražuje istinitost tvrdnji biotehnološke industrije, koja je od svojih početaka obećavala kako će genetički modificirani usjevi prehraniti svijet, jeftino proizvoditi lijekove preko sjetve farmaceutskih usjeva te pustinju pretvoriti u plodno tlo, kreirajući usjeve otporne na sušu. Nažalost, kao i puno puta do sada obećanja nisu ostvarena, budući da nijedno od obećanja biotehnološke industrije nije ostvareno. Kako sjetva genetički modificiranih usjeva djeluje u praksi vidljivo je na primjeru Argentine o čemu autor piše u petom poglavlju „Utjecaj genetički modificiranih usjeva na društvo, ljude i okoliš na primjeru Argentine“. Osim trenutne ekonomske koristi ograničene na mali broj velikih poljoprivrednika i korporacija, sjetva genetički modificiranih usjeva donosi mnoštvo etičkih problema poput krčenja šuma, iscrpljivanja tla, štetnog utjecaja na zdravlje ljudi, iseljavanja ljudi iz ruralnih krajeva, kupovina i najam zemlje pri čemu strani vlasnici i tvrtke postaju vlasnici zemlje koja se koristi za sijanje genetički modificirane soje. U trećem dijelu knjige Genetički modificirani usjevi – slučaj Hrvatska, autor premješta fokus svog istraživanja sa globalne na lokalnu razinu, te u šest poglavlja prati razvoj kontroverze oko genetički modificiranih usjeva u Hrvatskoj. Razmatrajući situaciju u Hrvatskoj autor stavlja svoj fokus na dva ključna momenta, početak i razvoj otpora prema genetički modificiranim usjevima, koji je opisan u poglavljima „Creski apel kao početak otpora tehnologiji genetičkog modificiranja u Republici Hrvatskoj“, te „Uloga Hrvatskog filozofskog i bioetičkog društva u kontroverzi oko GMO-a u Republici Hrvatskoj". Autor u Creskom apelu prepoznaje početak otpora prema nametanju genetički modificiranih usjeva u Hrvatskoj, kao kuriozitet ističe činjenicu da je Creski apel nastao na filozofskom znanstvenom skupu, iz čega postaje vidljivo kako je Hrvatsko filozofsko društvo bilo prvo koje je artikuliralo neprihvatljivost sjetve genetički modificiranih usjeva u Hrvatskoj. Djelovanje Hrvatskog filozofskog društva i Hrvatskog bioetičkog društva ogleda se u izradi dva ključna dokumenta, „Lošinjske deklaracije o biotičkom suverenitetu“ iz 2004. godine, u kojem pozivaju nositelje vlasti u Hrvatskoj da ne dozvole sjetvu genetički modificiranih usjeva zbog zaštite biotičkog suvereniteta. Drugi dokument „Lošinjska izjava – za Hrvatsku bez GMO-a“ iz 2009. godine, na temelju načela opreza traži zabranu sjetve genetički modificiranih usjeva. Razvoj zakonodavnog okvira i proces regulacije opisan je u poglavljima „Razvoj i proces regulacije genetički modificiranih usjeva u Republici Hrvatskoj“ u kojem se analizira uloga i značenje Bioetičkog povjerenstva i Vijeća za genetski modificirane organizme, pri čemu autor ukazuje na jasno izraženu podijeljenost članova povjerenstva i Vijeća na pristaše i protivnike genetički modificiranih usjeva. Poglavlje „Zakonodavni okvir koji uređuje područje genetički modificiranih organizama u Republici Hrvatskoj“ opisuje proces izrade zakonskog okvira, pri autor polazi od prvog prijedloga zakona o GMO-u iz 2001. godine, kojim je bila predviđena potpuna zabrana sjetve, transporta i distribucije genetički modificiranih usjeva. Ovaj prijedlog zakona nikada nije izglasan, zbog straha hrvatskih vlasti od pritiska Sjedinjenih Američkih Država i moguće tužbe WTO-u. Pitanje pravnog reguliranja područja genetički modificiranih usjeva prvi puta je zakonski regulirano, izglasavanjem Zakona o hrani i Zakona o zaštiti prirode 2003. Hrvatska je dobila Zakon o GMO-u 2005. već 2003. godine počeo je proces proglašavanja GMO – slobodnih područja u Hrvatskoj, te su do 2010.godine sve županije i grad Zagreb proglašeni GMO - slobodnim. Autor piše u petom poglavlju nezaobilaznoj ulogi Sjedinjenih Američkih Država u kontroverzi oko genetički modificiranih usjeva u Hrvatskoj. Zahvaljujući uvidu u izvještaje globalne poljoprivredne informacijske mreže (GAIN Report) i Wikileaks diplomatske depeše poslane iz veleposlanstva u Zagrebu, autor dokazuje neupitni utjecaj vlade Sjedinjenih Američkih Država, koja je imala aktivnu ulogu promičući i potičući implementaciju genetički modificiranih usjeva u Hrvatskoj. U četvrtom dijelu knjige Put prema rješenju problema genetički modificiranih usjeva, autor traži moguće alternative genetički modificiranim usjevima. Autor u poglavlju „Razvoj nove senzibilnosti od etike zemlje preko etike odgovornosti do integrativne bioetike“, na teorijskoj razini polazi od etike zemlje Alda Leopolda preko etike odgovornosti Hansa Jonasa do integrativne bioetike, koja potiče razvoj nove planetarne osjećajnosti i premješta fokus sa antropocentrizma na biocentrizam. Poglavljima „Održivi razvoj i genetički modificirani usjevi“, te „Ekološka poljoprivreda i ruralni razvoj kao alternativa genetički modificiranim usjevima“, autor nudi praktična rješenja preko poticanja ekološke poljoprivrede i ruralnog razvoja utemeljenog na načelima održivosti. U četvrtom dijelu knjige Put prema rješenju problema genetički modificiranih usjeva, autor traži moguće alternative genetički modificiranim usjevima. Autor u poglavlju „Razvoj nove senzibilnosti od etike zemlje preko etike odgovornosti do integrativne bioetike“, na teorijskoj razini polazi od etike zemlje Alda Leopolda, te preko etike odgovornosti Hansa Jonasa koja stavlja naglasak na odgovornost čovjeka za budućnost života dolazi do integrativne bioetike, koja potiče razvoj nove planetarne osjećajnosti i premješta fokus sa antropocentrizma na biocentrizam. Autor dokazuje u poglavljima o održivom razvoju i ekološkoj poljoprivredi, kako rješenje treba tražiti u prelasku ka ekološkoj poljoprivredi i ruralnom razvoju utemeljenog na načelima održivosti. Autor u knjizi vrlo iscrpno pokazuje kako se genetički modificirani usjevi ne nalaze na tržištu radi općeg dobra ili borbe protiv gladi u svijetu, već da bi ostvarili profit vlasnicima patentnih prava. Vidljivo je kako genetički modificirani usjevi, nisu rješenje problema gladi u svijetu, već samo još jedno sredstvo kontrole društva i prirode u cjelini. Oni su još jedan alat u dubljem prodoru kapitala u poljoprivredu, pri čemu kao kolateralne žrtve stradavaju ljudi i okoliš. Genetički modificirani usjevi promiču tehno-znanstveni pogled na svijet, pri čemu se okolišu uskraćuje intrinzična vrijednost, te se doživljava kao resurs koju treba eksploatirati, u skladu s novovjekovnim borbenim pokličem o „ovladavanju prirodom u korist čovjeka“. Rješenje i alternativa genetički modificiranim usjevima, prema mišljenju autora, leži u ekološkoj proizvodnji, koja uz političku i ekonomsku potporu uistinu može riješiti gordijski čvor konvencionalne industrijske i genetički modificirane poljoprivrede. U tome nam može pomoći pluriperspektivni koncept integrativne bioetike, promjenom paradigme prema orijentacijskom znanju, nastoji ukazati na neodrživost genetički modificiranih usjeva kao i konvencionalne poljoprivrede u cjelini. Promjena paradigme znanja zahtjeva stvaranje novog senzibiliteta prema obuhvatnosti života, te zasnivanje i prihvaćanje odgovornosti koju čovjek ima prema društvu, čovječanstvu i okolišu.

: genetički modificirani usjevi; korporacije; bioetika; filozofsko driuštvo; bioetičko društvo; bioetika; poljoprivreda; patentna prava; Wikileaks; bioetičko povjerenstvo; Vijeće za GMO; Lošinjska deklaracija o biotičkom suverenitetu; zakon o GMO-u.

nije evidentirano