hrvatski

Lukićeva poetika sna

Sanovnik nasmijane duše Vitomira Lukića zbirka je priča ustrojena prema piščevu shvaćanju poetike ljudskoga sna. Polazeći od prasnova kao kolektivnoga iskustva čovječanstva, Lukić je njihovu kinetiku i osnovne situacije potom primijenio na osobne i obiteljske snove, čije su slike unatoč fantastici bliže stvarnom životu jer u njima sudjeluju ljudi. Pritom je i obiteljska kuća poput bića, metafora majke i utočišta. Međutim, zbirka završava apokaliptičnim epilogom u kojemu se svijet kao simbolična ljudska kuća od kozmičkih visina srozava do smradne jame. Negativna utopija u snu neugodno upozorava na tanku granicu između ljudske kulture i gubitka svake svetosti. Snovi su korekcija ljudskosti, a sanjač iz njih izlazi kao pobjednik svih preobražaja.

san u književnosti; arhetipovi; simbolika kuće; prapočela i kretanja; regressus ad uterum; kolektivno nesvjesno; psihoanaliza

nije evidentirano