hrvatski

Slavenska mitologija u Nazorovim djelima

U radu se razmatraju dodiri slavenskoga mnogoboštva i kršćanstva, pri čemu se razlikuju tri faze: 1. pokušaj stvaranja slavenskoga panteona s općeslavenskom nacionalnom idejom snage i osamostaljivanja budućih slavenskih naroda (Slavenske legende, 1900., Živana, 1902.) ; 2. supostojanje mitološke prirode i njezinih bića s čovjekom kršćaninom (Istarske priče, 1913.: Halugica, Albus kralj, Djevica Placida, Šuma bez slavuja i Priče o Stoimenoj, 1916.: Stoimena) i 3. konačna pobjeda kršćanstva (pripovijetka Arkun, 1920.), koju je svojim riječima najavio Perun govoreći o vremenima novih moći još u Slavenskim legendama i na kraju Živane. Postupnost ovoga razvoja potvrđuje i kronološki redoslijed nastanka navedenih djela. U zaključku je istaknuto da se Nazor mitskom dimenzijom služi kako bi progovorio o sudbini svojega naroda, ali vjera u konačnu pobjedu dobra nad zlom nadilazi nacionalnu razinu i postaje univerzalna. Pritom nije bitno kojim se mitskim jezikom iznosi poruka jer je čovjek u svakom obliku svoje duhovne zaokupljenosti težio harmoniji i razumijevanju svijeta u kojemu živi.

slavenska mitologija; mnogoboštvo; kršćanstvo; mit kao izraz nacionalnoga duha; općeslavenska nacionalna ideja; vitalizam; polarizacija dobra i zla; mitološka slika svijeta; demitologizacija

nije evidentirano