hrvatski

Povijest kao trajanje i prolaznost u pjesništvu Nikole Milićevića

Pjesništvo Nikole Milićevića obilježeno je dvojnošću poetike koja se odnosi na metonimijski i metaforski postupak u pjesničkom oblikovanju. Na sadržajnoj razini ovim postupcima odgovara tematika trajanja naroda i čovjeka kao vrste i tematika prolaznosti čovjeka pojedinca. Prva je vezana za zavičajnu tradiciju, a druga za gradsku sredinu. Poštivanje tradicije pjesnik je iskazivao kulturnim i povijesnim reminiscencijama koje se odnose na kanonske tekstove i kulturne autoritete i sklonošću klasičnomu oblikovanju stihova, strofa i rima, ali prošlost je uvijek dovodio u odnos prema suvremenosti. U iskazivanju intimnih i životnih sadržaja izbjegavao je sentimentalnost te se često služio drugim i trećim licem jednine ili prvim množine, obraćajući se tako čitatelju i uzdižući osobno na razinu univerzalnoga. Pjesnik je u svojim počecima bio vezan za pjesnički naraštaj okupljen oko časopisa Krugovi (1952.–1958.), no kasnije je metaforičan način izražavanja sve više zamjenjivao metonomijskim, a mladenački ton optužbe ustupio je mjesto zrelomu i sažetijemu izrazu u kojem je prevladala narativnost kao rezultat spoznaje da u spokoju i otkrivanju ljepote leži čovjekova jedina mudrost.

povijest; trajanje; prolaznost; rascjep između čovjekove biti i postojanja; metafora; metonimija; sinegdoha; kulturne i povijesne reminiscencije

nije evidentirano