hrvatski

Dvije pjesme o moru (M. Krleža, Bonaca u predvečerje i S. Mihalić, Jutro u splitskoj luci)

Za raščlambu su odabrane pjesme poznate po svojoj antologijskoj vrijednosti. Zajednički im je izniman životni trenutak. Mihalićev je lirski subjekt dio toga trenutka, a Krležin je izdvojen iz njega. Riječ je o intimnim pjesničkim ostvarenjima gdje je lirski subjekt zapravo sam pjesnik. U radu se razmatra sklonost obaju pjesnika prema antropomorfizaciji mora. Spoznaju o izmicanju ljudskih i životnih vrlina pjesnici povezuju s iznimnim slikama prirodne ljepote. Pjesme se uspoređuju i s obzirom na odabranu pjesničku formu, usko povezanu s njihovim sadržajem. Mihaliću je razvedeni oblik pjesme u prozi trebao u preciznom, filmskom prizoru sličnom, dočaravanju burnih zbivanja u prirodi. Čvrsta forma Krležina soneta odgovara mirovanju mora, a glasovne metafore stvaraju zvukovnu pozadinu slikarski predočena pejsaža. Pjesme stoje u suprotnosti u odnosu na doba dana (jutro – večer) i prirodna kretanja (oluja – bonaca), no poticaj im je isti: žudnja za nestankom nepodnošljive samoće i običnosti.

Miroslav Krleža; Slavko Mihalić; pjesme o moru; antropomorfizacija mora; sonet; pjesma u prozi

nije evidentirano