hrvatski

Maslina i sveti lug. Nazorove mitske teme i motivi

Nazorova sklonost prema mitu uklapala se u kontekst hrvatskih i europskih modernističkih književnih kretanja. Da bi postigao dehistorizaciju sadržaja, pisac je arhaizirao jezik pripovijedanja, pri čemu se služio književnim vrstama poput bajke i legende ili arhaičnim epom s izrazitim folklornim sastavnicama. Mitski su sadržaji odgovarali neoromantičnom interesu za teme iz prošlosti, koje izmiču iskustvenoj provjeri. Bujan i slikovit izraz u skladu je sa secesijskom ornamentalnom stilizacijom. Nazorov tematsko-motivski put od mitološke slike svijeta preko prožimanja mitološkoga i kršćanskoga do konačne kršćanske vizije svijeta obuhvaća i djela izvan razdoblja moderne. U njima prevladava kršćanski i antropozofski svjetonazor, a mitološki tragovi preostali su na razini stilizacije izraza i pokojega motiva. U središnjemu dijelu knjige raščlanjuju se mitske sastavnice Nazorovih djela (opis kozmogonije i kalendarskih mijena, oblikovanje mitskih dimenzija muških i ženskih likova) s osvrtom na njihovu pripadnost određenoj mitologiji, najčešće slavenskoj ili grčkoj. Nakon rane mitološke faze slijedi faza prožimanja mitskih i kršćanskih sastavnica, a na koncu kršćanska slika svijeta prevladava nad mitološkom. Dva se provodna motiva provlače njegovim djelima razmatranima u ovoj knjizi. Prvi je motiv mitološki i alegorija o izmjeni godišnjih doba: na doslovnoj razini izmjenjuju se prirodni ciklusi stvaranja i odumiranja, a u prenesenome značenju čovjek i narod nakon poraza moraju smoći snage i mudrosti za vlastitu obnovu. Drugi je motiv kršćanski i ističe vezu između Zemlje i neba, čovječanstva i božanskoga svijeta, simboliziranu pomoću arhetipova mineralnoga svijeta (planine, hrama, grada) i posrednika iz biljnoga i životinjskoga svijeta (zimzelenih stabala sa simbolikom besmrtnosti ; pauka, leptirâ, slavuja, cvrčka, orla) te među prirodnim pojavama (dúgē, sunca, mjeseca, zvijezdâ). Kao drevni sustav koji se bavio temeljnim pitanjima opstanka ljudske zajednice, mit je Nazoru poslužio kako bi izrazio svoje nacionalne, ekološke i općeljudske poruke. Pisac se potom okrenuo kršćanskom shvaćanju svijeta, znakovi kojega su se javljali i ranije. Mitska slika svijeta podrazumijeva njegovo periodično razaranje i ponovno stvaranje, a u kršćanstvu je vrijeme shvaćeno kao konačna povijest, nakon koje slijedi obnova raja na Zemlji. Oba duhovna sustava uključuju povratak zlatnoga doba čovječanstva i zato su Nazoru služili kao potvrda njegove vjere u moć obnove prirode, čovjeka, naroda i čovječanstva u cjelini. Pronalazeći svemu širi duhovni kontekst, Nazor se u dvadesetim godinama 20. stoljeća zainteresirao i za učenje o antropozofiji, koja život na Zemlji povezuje sa životom svemira, pri čemu se ne isključuje kršćanska dimenzija. Razumijevanje života u antropozofskome ključu pridonijelo je sagledavanju odnosa Dobra i Zla kao dviju dimenzija svojstvenih i čovjeku i prirodi, što je bliže stvarnoj složenosti čovjekove osobe i njegovih međuljudskih odnosa.

Nazor; mit; mitologija; kršćanstvo; antropozofija; hrvatska književnost; moderna; secesijska stilizacija; neoromantizam; književna genologija

nije evidentirano