hrvatski

Kulturni kontekst hrvatskoga povijesnoga romana s kraja 20. i početkom 21. stoljeća

Rad razmatra pripovjedna i kulturna obilježja hrvatskih povijesnih romana objavljenih od 1990. do 2010. godine. Unatoč prevlasti novoga povijesnoga romana opstaju i primjeri klasične inačice. Temeljna im je razlika u poimanju povijesti: novi povijesni roman ideju povijesti kao učiteljice života zamjenjuje predodžbom povijesti kao ponavljanja usuda iz kojega se ne uči za budućnost. Romani klasične inačice čuvaju uspomenu na žrtve znamenitih predaka, poučavaju mlade da zlo biva poraženo i vjeruju u pozitivan ishod borbe za nacionalnu samostalnost. Uvodni dio rada donosi književnopovijesni pregled žanra od početaka u 19. stoljeću do paradigmatskih inačica tijekom 20. stoljeća te kratak prikaz pojmova povezanih s kulturnom, nacionalnom i rodnom problematikom. Središnji je dio podijeljen prema fokalizatorima koji pripovijedaju o povijesti: vladarima ili njihovim pratiteljima, članovima obitelji i umnoženim govornicima društvene kronike. Trojnoj podjeli odgovara i promjena kulturnih simbola tijekom povijesnih razdoblja. Najstarija simbolika, povezana s vladarima i nacijom, u novovjekovlju i suvremenome dobu zamjenjuje se simbolima obiteljske genealogije, znakovima lokalne sredine i stanja u svijetu. Poglavlja o vremenu i prostoru potvrđuju krizni ontološki status pojedinca i društva zbog gubitka oslonca u tradicionalnim nacionalnim, obiteljskim i vjerskim vrijednostima. Završni dio donosi zaključak o neprevladanu rodnom stereotipu u hrvatskome povijesnome romanu, što je vidljivo u načinu kako književnici i književnice pristupaju povijesti i oblikovanju muških i ženskih likova. Zajedničko im je povezivanje muških članova obitelji s društvenim životom i ideologijom, a ženskih likova sa životom obitelji. Stereotip nestaje u trećoj skupini romana, gdje obitelj više ne oponira društvu, nego je pojedinac sâm suočen s društvom, u kojemu je njegova veza s obitelji, domovinom i tradicionalnim vrijednostima presječena ili izložena represiji društvenoga poretka. Može se zaključiti da odabrani korpus hrvatskih povijesnih romana slijedi put od kolektivizma preko opreke obitelji i povijesti do individualizma, u kojemu je pojedinac, izmješten iz obitelji i društva, odgovoran za samoga sebe. U takvoj je perspektivi jezik jedino trajno polazište za govor o povijesti.

povijesni roman; kulturni simboli; jezik; rodne opreke; prostorne sinegdohe; vrijeme; ontologija pojedinca

nije evidentirano