hrvatski

Šime Starčević - od riči do ričoslovja

Jezikoslovac i vjerski pisac Šime Starčević obilježio je prvu polovicu 19. stoljeća u Hrvatskoj, a posebno u Lici. Rođen je 18. travnja 1784. godine u Žitniku, školovao se u Varaždinu, Zagrebu i Grazu, zaređen je 1808. godine u Senju, a kratko je službovao u Senju, Gospiću, Ličkom Novom i Udbini te od 1814. godine gotovo pola stoljeća u Karlobagu, gdje je umro 14. svibnja 1859. Neizmjerno je zadužio hrvatsko jezikoslovlje svojim aktivnim sudjelovanjem u filološkim raspravama rješavanjem niza standardoloških dvojbi ili bar otvaranjem područja za raspravu o njima, zadužio nas je svojim tiskanim gramatikama, a danas znamo i da je u rukopisu ostavio vrijedna djela koja čekaju svoje proučavatelje. Uobičajenije je u nečijem radnom životopisu utvrđivati polagano uspinjanje po stepenicama stručnih spoznaja – za jezikoslovce, npr. od kratkih rasprava preko članaka do gramatika. Šime Starčević nije bio ni u čemu obična, ukalopljena osoba, što se vidi u prvim objavljenim radovima – dvjema gramatikama koje je napisao u "nezrilom viku od dvadeset i sedam ne svarshenih godinah" i objavio 1812. godine u Trstu, obje namijenjene krajiškoj vojničkoj mladosti, obje po nečemu prve hrvatske gramatike. Prvo je za tisak pripremio gramatiku kojoj na naslovnici piše: Mozin Nova ricsoslovica iliricsko-francezka prineshena po Shimi Starcsevichu xupniku od Novoga u Lici, na potribovanje vojnicske mladosti iliricskih darxavah. U Tarstu 1812. Slovima Gaspara Weis. Premda bi se po naslovu moglo zaključiti da je to prijevod, analize pokazuju da je to prerada Mozinove gramatike francuskoga jezika, s jasnim Starčevićevim gramatičarskim udjelom. To je prva hrvatska gramatika francuskoga jezika, koja se pojavila nakon dugoga niza objavljivanja gramatika latinskoga, talijanskoga i njemačkoga jezika na hrvatskom jeziku. Hrvatski je ovom usporednom gramatikom tako stao uz bok još jednome velikome europskom jeziku. Druga je gramatika omanja, ali ne zbog toga i manje važna i vrijedna: Nova ricsoslovica iliricska vojnicskoj mladosti krajicsnoj poklonjena trudom i nastojanjem Shime Starcsevicha xupnika od Novog u Lici. Od prve tiskane gramatike hrvatskoga jezika Bartola Kašića iz 1604. godine do Starčevićeva vremena objavljen je niz gramatika, ali su sve postavljale hrvatski jezik u suodnos s nekim drugim jezikom. Starčevićeva je Nova ricsoslovica pisana hrvatskim jezikom, opisuje i normira hrvatski jezik, ne postavlja ga u suodnos s drugim jezicima te je po tome prva u povijesti hrvatskih gramatika. Šime Starčević je ubrzo po objavljivanju ovih gramatika, 1814. godine, započeo službovanje u Karlobagu. Taj je gradić i danas udaljen i pomalo izoliran, a kako je to tek bio početkom 19. stoljeća, možemo samo pomisliti. Ne bi nas čudilo da se više nije puno čulo o Starčeviću. Ali, daljnji tijek zbivanja govori o osobi vrlo aktivno uključenoj u burna filološka zbivanja, osobi koja ne miruje ni u kasnim godinama života i u prometno izoliranome mjestu. Starčević je objavio više jezikoslovnih prinosa u časopisima, uključujući slovopisne polemike u Zori dalmatinskoj (1844.–1849.) i gramatički opis hrvatskoga jezika u nastavcima u Glasniku dalmatinskom (1849.–1850.). Zalagao se za novoštokavsku ikavicu i za stariji slovopis bez dijaktiričkih znakova. Osim jezikoslovnih djela baštinimo i značajne Starčevićeve prosvjetiteljsko-vjerske tekstove te prijevode. Dio ih je objavljen u zadarskim časopisima, a dio kao zasebne knjige. Među njima svakako značajno mjesto zauzimaju Homelije (1850.), knjiga Starčevićevih propovijedi. Još su zapisi suvremenika upućivali na postojanje rukopisa koji nama nisu bili poznati, a početkom 21. stoljeća pronađena je u ostavštini misionara rodom iz Like Martina Davorina Krmpotića (1867.–1931.) rukopisna građa koja se pripisuje Šimi Starčeviću, što je filološkom metodom moguće potvrditi. Sadrži stotine stranica jezikoslovnih i vjerskih tekstova koji pokazuju Starčevićevu aktivnost u kasnom životnom razdoblju. Borbe s neistomišljenicima i drukčiji tijek standardizacije hrvatskoga jezika od njegova puta kasnije su rezultirali prešućivanjem i povijesnim zaboravom dugim gotovo dva stoljeća. A Šimi Starčeviću pripada prvenstvo pisanja cjelovite slovnice na hrvatskom jeziku te taj podatak nedvojbeno predstavlja vrlo važnu činjenicu za našu jezičnu i kulturnu povijest.

Šime Starčević ; hrvatski jezik ; gramatika ; rukopisi ; homilije ; vjera

nije evidentirano