hrvatski

Mimesis, Platon i Petrić

U svojoj slavnoj »Disputativnoj pjesničkoj dekadi« (1586) koja predstavlja drugu, od ukupno sedam dekada djela Della poetica, Petrić je u ekstenzivnoj formi izložio svoju oštru kritiku Aristotelova učenja o pjesništvu kao oponašanju. Odbacivši Aristotelovu definiciju pjesništva, Cresanin je svoju poetičku misao gradio na tezi o pjesništvu kao stvaranju. Argumente u prilog svoga učenja Petrić pronalazi u filozofskoj misli Platona, osobito onoj koju je grčki filozof izložio u Sofistu. Unatoč tomu što je i u Platona, osobito u Državi i Ionu, prisutno jasno izraženo gledište o pjesništvu kao mimesisu, kao i opis pjesnika kao neznalice, Petrić se, iako se upravo u spomenutim segmentima bitno razlikuje od Platona, u izvođenju svojih pjesničkih postavki nerijetko poziva upravo na tog »božanskog filozofa«. Iz tog je razloga potpuno opravdano postaviti pitanje zašto Platon zauzima tako važno mjesto u Petrićevoj pjesničkoj teoriji. Analiza Platonova Sofista i Petrićeve Poetike pokazuje da je creski filozof teorijsko uporište za svoju tezu o pjesništvu kao inventivnoj sposobnosti pronašao u Platonovu razlikovanju ikastičkog i fantastičkog oponašanja te njegovu tematiziranju odnosa bića i ne-bića.

Frane Petrić; Platon; pjesništvo; oponašanje; stvaranje

nije evidentirano