Napredna pretraga

Pregled bibliografske jedinice broj: 795775

Proizvodnja hrane i šumarstvo - temelj razvoja istočne Hrvatske


Proizvodnja hrane i šumarstvo - temelj razvoja istočne Hrvatske, Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, 2015 (zbornik)


Naslov
Proizvodnja hrane i šumarstvo - temelj razvoja istočne Hrvatske
(Food production and forestry - the basis for the development of eastern Croatia)

Urednik/ci
Matić, Slavko ; Tomić, Franjo ; Anić, Igor

Vrsta, podvrsta i kategorija knjige
Uredničke knjige, zbornik, znanstvena

Izdavač
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti

Grad
Zagreb

Godina
2015

Stranica
411

ISBN
978-953-347-043-6

Ključne riječi
Poljoprivreda; proizvodnja hrane; šumarstvo; Hrvatska; istočna Hrvatska
(Agriculture; food production; forestry; Croatia; Eastern Croatia)

Sažetak
Obilježavanje 20. obljetnice utemeljenja Znanstvenoga vijeća za poljoprivredu i šumarstvo Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i djelovanja Akademijinih znanstvenih jedinica u Osijeku, Vinkovcima, Požegi i Vukovaru bilo je motiv za održavanje ovog znanstvenog skupa. Naslov skupa Proizvodnja hrane i šumarstvo – temelj razvoja istočne Hrvatske i njegov sadržaj odredio je povijesni događaj pred kojim se hrvatska proizvodnja hrane i šumarstvo nalaze u trenutku pristupanja zajednici europskih naroda – Europskoj uniji. Za mjesto održavanja izabran je Poljoprivredni fakultet Sveučilišta J. J. Srossmayera u Osijeku kao akademsko središte istočne Hrvatske u kojemu je na znanstvenim temeljima osmišljen dosadašnji razvoj, a pouzdano će biti uzdanica i budućeg razvoja poljoprivrede i prerade hrane ovog dijela Lijepe Naše. Uz plenarni – uvodni dio, rad na znanstvenom skupu odvijao se u dvije sekcije – Sekciji za hranu (prezentirani su rezultati 30 radova – od toga 2 u plenarnom dijelu) i Sekciji za šumarstvo (16 radova – 1 u plenarnom dijelu). Sadržaj Sekcije za hranu činili su radovi iz: A) poljoprivrede (17 radova – 1 u plenarnom dijelu), B) prehrambene i biotehnološke industrije (13 radova – 1 u plenarnom dijelu). A. Poljoprivreda 1. Zanimljiv detalj iz bogate poljoprivrede istočne Hrvatske Krajevi istočne Hrvatske zadužili su poljoprivredu Europe uzgojem oraničnih kultura u plodoredu poznatom pod nazivom „Slavonsko tropolje“. To je na širim prostorima Europe najskladniji, a sa stajališta održavanja plodnosti tla i pedohigijene najpovoljniji, sustav uzgoja bilja na oranicama, u kojemu jednu trećinu oranica zauzima strna žitarica (pšenica), drugu leguminoza (grahorica) namijenjena krmi za stoku, napose konja – kao vučne sile, a treću okopavina (kukuruz). Krma s oranica unapređuje stajski uzgoj stoke, a on uzvraća stajskim gnojem za redovitu gnojidbu proizvodnih površina. 2. Agroekološke prilike istočne Hrvatske Područje istočne Hrvatske zauzima 1.246.720 ha, odnosno oko 22 % Hrvatske, od čega se 772 576 ha ili 62% koristi kao poljoprivredno, a 33, 5% kao šumsko zemljište. Preko 20 tisuća ha najplodnijih tala još uvijek ima status minski sumnjivih područja. Na tom prostoru javljaju se velike razlike svih agroekoloških čimbenika, a napose najvažnijih – klime i tla. U tim okolnostima, na udaljenosti manjoj od 200 km, nalazimo i najplodnije tlo (černozem) i tlo s najviše ograničenja u uzgoju bilja (pseudoglej), točnije sve članove evolucijske serije tala na lesu: černozem – eutrično smeđe – lesivirano – pseudoglej. Ne samo zbog toga, prijeko je potrebno prihvaćanje regionalizacije hrvatske poljoprivrede i ugradnja agroekoloških – regionalnih posebnosti u sustave gospodarenja u agrosferi Lijepe Naše. 3. Čimbenici ograničenja i mjere popravka Čimbenici ograničenja za uzgoj bilja u istočnoj Hrvatskoj imaju ovaj redoslijed: nedostatak hraniva u tlu (39%) > kiselost (38%) > visoka razina podzemne vode (35%) > nepovoljna struktura (34%) > nizak sadržaj humusa (20%) > podložnost eroziji (26) > nedostatna dubina (10). Prikazani rezultati istraživanja potvrdili su da je nizak sadržaj humusa temeljni razlog nepovoljne strukture, pa se – tako uzevši – problem sadržaja organske tvari može staviti na prvo mjesto. Uzimajući, kao kriterij, površinu na kojoj je nužna izvedba mjere popravka tala, tada je redoslijed prioriteta u tisućama hektara: humizacija (428 ha) > kalcizacija (309) > melioracijska gnojidba (302) > vertikalno dubinsko rahljenje (298) > detaljna odvodnja (272) > konturna obrada (26). Kako je podizanje razine humusa u tlu na vrhu "popisa prioriteta", znanstveni rezultati pokazuju da je povećanje pokrivenosti oraničnih površina uvjetnim grlima stoke primarna zadaća. Aktualno je stanje ispod prihvatljive razine, što praktički otvara put opustinjavanju –dezertifikaciji. Nadležnima ukazujemo da svaku privatizaciju i koncesiju poljoprivrednog zemljišta, pa i potpore poljoprivrednicima, valja uvjetovati odgovarajućom pokrivenošću uvjetnim grlima stoke/ha, a time će se izravno utjecati i na potreban razvoj stočarstva u nas. Nedostatak vode ograničavajući je čimbenik "s naslova klime". Stoga je potrebno prihvatiti mišljenje kako navodnjavanje ne treba „uvoditi“ u uzgoj bilja već cjelokupnu poljoprivredu koncipirati uvođenjem navodnjavanja (poljoprivreda s navodnjavanjem). Sve raščlambe kazuju da se bez uređenja tala – zaštite od poplava, odvodnje i navodnjavanja ne može računati na visoke, sigurne i stabilne prinose koji jamče stabilnost hrvatske poljoprivrede. Zbog toga, ulaskom Hrvatske u EU sredstva fondova namijenjena Hrvatskoj bit će kvalitetno utrošena ako se budu koristila i za ovu svrhu. 4. Smjernice za izvedbu biljnouzgojnih zahvata Izbor i prakticiranje biljnouzgojnih zahvata temelji se na prilagodbi potrebama biljke na jednoj i agroekološkim prilikama (tipu tla) na drugoj strani. a) Sustavi gospodarenja u poljoprivredi iz (devedesetih godina) proteklog stoljeća inspirirani brigom o većoj proizvodnji i sigurnoj opskrbi hranom postupno ustupaju mjesto novim sustavima koji se oslanjaju na održivost agroekosustava i razvoj ruralnog prostora. Novi koncept, kao cilj, označava održivi razvitak poljoprivrede, ribarstva i šumarstva, koji čuva tlo, vodu, biljne i životinjske genetske resurse, koristeći prikladna sredstva i postupke u uzgoju bilja i životinja, kako bi se izbjegao negativan utjecaj na okoliš u cjelini. Suštinska je promjena nekovrsni povratak plodoredu. Optimalan bi bio plodored po strukturi blizak "Slavonskom tropolju" ; više krmnih leguminoza (soja, lucerna) i više stoke po jedinici oranične površine! Uz sustav gospodarenja održive poljoprivrede, znanstvena istraživanja preporučuju primjenu sustava gospodarenja ekološke poljoprivrede na površinama do 10%, jer imamo dobre uvjete za taj način gospodarenja, a uz to su ekološki proizvodi sve više traženi na europskom i domaćem tržištu. b) Gnojidba je zahvat pod osobitom paskom EU zbog ugroze vodnih resursa – pitke vode nitratima, a akvatičnih ekosustava eutrofizacijom. Oba pitanja reguliraju posebne, obvezujuće smjernice (direktive): Smjernica za nitrate i Smjernice za vodu. Po potrošnji gnojiva na jedinicu površine Hrvatska je na dnu ljestvice. Stoga, razinu opskrbljenosti oraničnog tla biljci pristupačnim fosforom i kalijem treba povećati najprije do 15, a za 10 godina na 20 mg/100g tla. Već se i u nas u praksi primjenjuje selektivna gnojidba s računalnim programiranjem doza gnojiva. c) U obradi tla događaju se radikalne promjene, iznuđene činjenicom da svaka aeracija tla obradom povećava aerobiozu i mineralizaciju organske tvari, ona pak emisiju CO2 s utjecajem na klimatske promjene učinkom staklenika. Plug je, dakle, "krivac" za klimatske promjene i radikalnije kritike ga optužuju da je Homo sapiensa otuđio od prirode u kojoj postoji nekoliko desetaka tisuća jestivog bilja i obilje divljači, a on ih je doveo u ovisnost o samo tri-četiri usjeva: pšenici, kukuruzu, riži i krumpiru, potiskujući bioraznolikost. Stoga se obrada prilagođava tipu tla (Adaptable, soil type - oriented tillage) u svakom pogledu. Broj operacija obrade, dubina, širina – reducira se do potpunog izostavljanja. Upravo suprotno konceptu koji je godinama prakticiran i afirmiran baš u istočnoj Hrvatskoj! Što se dubine tiče, koncept sutrašnjice glasi ; duboko rahliti (do dubine rizosfere koja odgovara uzgajanoj kulturi), a plitko (samo sjetvenu posteljicu, koja također nije ista za svaki usjev) okretati. Obrada u redu treba omogućiti optimalno klijanje, nicanje i ukorjenjivanje usjeva, a u međurednom prostoru omogućiti infiltraciju vode, uključujući i pljuskove. Posebnosti obrade za trajne nasade su u tome što se prilikom podizanja nasada rigolanje zamjenjuje dubokim rahljenjem i pri tome posebnim depozitorima deponiraju melioracijske doze mineralnih gnojiva. Traži se da se na nagnutim položajima izbjegava smjer redova niz padinu, prakticira konturni smjer redova i/ili terasiranje. EU osigurava visoka sredstva za tu namjenu. Naravno da ti zahtjevi traže i našli su odgovarajuća rješenja u nimalo jeftinim strojevima i opremi, koja traži vještinu i osposobljenost, dakle obrazovanu radnu snagu. 5. Gospodarenje korovom i zaštita bilja Postupno se napušta militantna terminologija ; "borba", "uništavanje" korova, a afirmira, "potiskivanje", "gospodarenje – upravljanje" korovom i poznati koncept integrirane zaštite bilja, koji težište stavlja na preventivu i sustavnu brigu za održavanje dobre kondicije usjeva. Smjernice EU postavljaju sve složenije zahtjeve pred proizvođače sredstava za zaštitu bilja, uvodeći brojne restrikcije u dozvolama za stavljanje u promet i primjenu sredstava zaštite. Dozvoljena sredstva moraju ispuniti zahtjeve: kratka karenca, kratko vrijeme razlaganja, razlaganje na manje toksične sastavnice te selektivnost na ciljane – deklarirane organizme. 6. Uzgoj poljoprivrednih kultura Područje istočne Hrvatske administrativno je podijeljeno u pet županija: Osječko-baranjska (414.900 ha), Vukovarsko-srijemska (244.800 ha), Brodsko-posavska (202.700 ha), Požeško-slavonska (182.100 ha) i Virovitičko-podravska (202.100 ha). Ova regija s pravom nosi naziv „žitnica Hrvatske“, jer se u njoj nalazi oko 70% ukupnih površina pod žitaricama. Uzgoj pšenice u ovoj regiji iznosi oko 75%, ječma 60%, kukuruza oko 50%, soje i šećerne repe oko 90%, a suncokreta 100%. Isto tako udio trajnih travnjaka je oko 30%, a voćnjaka i vinograda oko 25%. a) Prinosi glavnih ratarskih kultura iznad su državnog prosjeka, ali nisu u dovoljnoj mjeri iskorišteni agroekološki uvjeti i genetski potencijali, pogotovo visokorodnih sorti i hibrida, tako da su njihovi prinosi niži u odnosu na prinose u razvijenim poljoprivrednim zemljama. Velika su variranja prinosa po godinama uz primjenu slične agrotehnike i sortimenta. Na to znatno utječu nepovoljne vremenske prilike tijekom vegetacijskog razdoblja, prvenstveno pojava suše s visokim temperaturama. S tim u vezi više variraju prinosi proljetnih kultura (okopavine, industrijsko bilje) u odnosu na kulture koje se siju u jesen (žitarice), tako da najviše osciliraju prinosi kukuruza, inače glavne kulture u nas. Klimatske promjene, koje su nastupile, idu u pravcu zatopljenja, a i oborine su u pojedinim vremenskim razdobljima veće nego ranije, tako da je često u istoj godini borba za vodu i protiv vode neminovna. b) Uzgoj povrćarskih kultura na prostoru cijele Hrvatske odvija se na oko 150.000 ha, u poljskim uvjetima i zaštićenim prostorima (staklenici i plastenici). Od toga se povrće uzgaja na svega oko 3, 5% površina istočne Hrvatske. U posljednjim godinama povećava se uzgoj povrćarskih kultura, ne samo na malim već i na većim gospodarstvima. Budući da uzgoj povrćarskih kultura ne zadovoljava domaće potrebe, a uz to su te kulture među najdohodovnijim, opravdano je povećati njihov uzgoj ovih i u istočnoj Hrvatskoj i to u poljskim uvjetima i u zaštićenom prostoru, uzimajući u obzir i uzgoj u hidroponima. Uz to je potrebno, poboljšanjem primjene agrotehničkih mjera i uvjeta uzgoja, povećati prinose u povrćarstvu, jer su oni znatno niži u odnosu na prinose u državama EU. Isto tako potrebno je na prostoru istočne Hrvatske, uzgajivačima povrćarskih kultura, osigurati potrebnu edukaciju i informacije o suvremenim tehnologijama i na taj im način pomoći da budu konkurentni i sposobni odgovoriti (količinom i kakvoćom proizvoda) zahtjevima kako domaćeg tržište tako i tržišta Europske unije. c) Uzgoj drvenastih – višegodišnjih kultura na prostoru istočne Hrvatske ima bogatu tradiciju. U povijesti su se ostvarivali dobri rezultati, a i danas se ostvaruju, u uzgoju različitih voćarskih kultura te vinove loze. Posebno je razvijen uzgoj jabuke i šljive, a u vinogradarstvu se ostvaruju vrlo vrijedno stolno grožđe i već tradicijska poznata vina bijelih i crnih kultivara. U svakom slučaju, za daljnje povećanje unapređenja uzgoja bilja (bilinogojstvo) u ovoj regiji potrebna su veća ulaganja u potrebnu infrastrukturu, obrazovanje i modernizaciju (novije tehnologije) uzgoja, kako na otvorenom polju tako i u uvjetima zaštićenih prostora. 7. Uzgoj sjemenskih usjeva Uspješni programi uzgoja kultura za sjeme, pogotovo ratarskih i krmnih usjeva u Hrvatskoj, i području istočne Hrvatske utemeljeni su na stoljetnoj tradiciji i akumuliranom iskustvu u kreaciji novih sorata i hibrida. Naši uspjesi u oplemenjivanju bilja i proizvodnji sjemena poljoprivrednog bilja ostvarili su konkurentnost u odnosu na rezultate moćnih svjetskih kompanija. Od ratarskih kultura najbolji rezultati ostvareni su na kukuruzu, pšenici, ječmu, soji, suncokretu, lucerni i stočnom grašku. Više kultivara ovih kultura (sorte i hibridi) priznato je u zemljama EU i u više zemalja bližeg okruženja, pa čak i udaljenijim kao što su Turska, Rusija, Iran, Kazahstan. Za izvoznu konkurentnost i postizanje kakvoće sjemena propisane zakonima i pravilnicima, važno je imati stabilnu proizvodnju u smislu prinosa sjemena i ukupne količine sjemena dostatnu za realizaciju poslovnih planova. Međutim, elementarne nepogode, napose suše, često su uzrok velikih variranja u prinosima, ne samo merkantilnog već i sjemenskog uzgoja – posebno u proizvodnji sjemenskog kukuruza. Tako je primjerice prinos kukuruza za sjeme, u razdoblju 2001. – 2012. godine, varirao od 881 do 3.453 kg/ha. Osim 2012., bile su izrazito sušne 2003. i 2011. godina. U tim su godinama visoke temperature u najosjetljivijim fenofazama bitno smanjile prinos zrna kukuruza za sjeme. Prinosi sjemena drugih kultura manje su varirali. Prinosi sjemena soje u razdoblju od 2004. do 2012. godine varirali su od 2.237 kg/ha (2012. god.) do 3.382 kg/ha (2004. god.). Isto tako suncokret i lucerna manje variraju u prinosima sjemena u sušnim godinama, kao i prinos sjemena ozimih i strnih žitarica. To je dodatni argument u korist potrebe ulaganja u sustave za navodnjavanje. 8. Uzgoj životinja i smjernice razvoja stočarstva Područje istočne Hrvatske, kako danas tako i u prošlosti, bilo je bogato i prepoznatljivo po uzgoju stoke lovne divljači te pčelarstvu. Intenzifikacija proizvodnje potakla je uzgoj suvremenijih pasmina i hibrida domaćih životinja s kojima su poboljšani proizvodni rezultati, ali je pri tome došlo do smanjivanja broja životinja i proizvođača. a) Govedarska proizvodnja u istočnoj Hrvatskoj danas je jedna od najvažnijih grana stočarske proizvodnje. Premda su proizvodnja mlijeka i mesa, zbog gospodarske krize, zadnjih godina djelomično u stagnaciji, ipak se u istočnoj Hrvatskoj danas nalazi 31, 5% krava s kojima se proizvede 46, 3% ukupnog mlijeka Republike Hrvatske. Moguće rješenje za ruralna područja istočne Hrvatske jest stimuliranje malih obiteljskih gospodarstava za proizvodnju i uzgoj goveda, po mogućnosti simentalske pasmine (pa čak i nekih autohtonih pasmina). Takvim pasminskim odabirom vrlo bi se brzo mogla podići brojnost populacije goveda, kako za proizvodnju mlijeka, tako i muške teladi za proizvodnju mesa. Uzgoj krava pasmine holštajn preporučujemo isključivo na suvremenim farmama s visokim menadžmentom i infrastrukturom za proizvodnju mlijeka. b) Konjogojstvo istočne Hrvatske temeljeno je na višestoljetnoj tradiciji i također prolazi kroz određenu tranziciju. Ona je posebice izražena u uzgoju lipicanskog konja, kojeg se uzgaja 82% na području istočne Hrvatske, gdje se nalaze i dvije državne ergele lipicanskih konja. Perspektiva uzgoja konja u Hrvatskoj temelji se, s jedne strane, na jačanju kvalitete sportskih konja kao konkurentnog proizvoda za europsko tržište te, s druge strane, na brendiranju autohtonih ekoloških proizvoda u cilju nacionalne karakterizacije autohtonosti i kvalitete. c) Ovčarstvo i kozarstvo u istočnoj Hrvatskoj ima velik potencijal za razvitak koji se ogleda u kvalitetnijoj upotrebi neiskorištenih pašnjačkih površina i nusproizvoda prehrambenih industrija. Uz obvezu povećanja populacije ovaca i koza, potrebna su veća ulaganja u osuvremenjivanje i širu primjenu novijih tehnoloških postupaka radi podizanja proizvodnosti i povećanja gospodarske učinkovitosti u ovčarskoj i kozarskoj proizvodnji. d) Peradarsku proizvodnju u istočnoj Hrvatskoj treba usmjeriti na proizvodnju jaja i mesa visoke nutritivne vrijednosti koji će nositi oznaku proizvoda s dodanom vrijednošću. Povećati proizvodnju autohtonih vrsta peradi na obiteljskim gospodarstvima u ekološkim i tzv. „free range“ sustavima s ciljem dobivanja proizvoda (jaja, meso), sa zaštićenim oznakama izvornosti i kvalitete, koji će omogućiti opstanak i profitabilnost obiteljskih gospodarstava. e) Svinjogojsku proizvodnju treba revitalizirati na obiteljskim gospodarstvima u manjim proizvodnim sustavima na temelju proizvođačkih udruženja u istočnoj Hrvatskoj. Također se mogu poticati alternativni sustavi s ciljem proizvodnje sirovine za preradu u visokovrijedne tradicionalne suhomesnate proizvode. Na velikim farmama organizirati proizvodnju s ciljem opskrbe tržišta svježim mesom i prerađevinama koje će imati dodanu vrijednost (funkcionalna hrana obogaćena nutricinima). f) U svrhu lova i lovnog turizma u Hrvatskoj je trenutno 8 vrsta krupne i 36 vrsta sitne divljači. Od ovog broja 14 vrsta ima gospodarsku vrijednost. Razvojem lovstva, odnosno lovnog turizma kao prepoznatljive gospodarske grane u Hrvatskoj, zasigurno će se mobilizirati i druge prateće gospodarske aktivnosti. Također treba naglasiti i nutricionističku vrijednost mesa divljači, koja zasigurno može biti veliki čimbenik u razvoju turizma i gastronomije i u istočnoj Hrvatskoj. Predložene će mjere, uz to, podići i uzgoj i brojnost pojedinih vrsta lovne divljači. g) Pčele su stari filogenetski organizmi, nastali i opstali dugom evolucijom. U istočnoj Hrvatskoj intenzivna je ratarska proizvodnja, te je odnos između prirodnih oprašivača i uzgajanih pčela vrlo važan. Nužno je razviti sustav praćenja, ocjenjivanja i valorizacije paketnih rojeva matica. 9. Agrarna ekonomika u skladu sa Zajedničkom poljoprivrednom politikom EU U trenutku učlanjenja Hrvatske u Europsku uniju opravdano se postavlja pitanje kakva je uloga poljoprivrede istočne Hrvatske u održivosti poljoprivredno-prehrambenog sustava Hrvatske i kakvi su joj izgledi u uvjetima zajedničkog europskog tržišta. Službeni statistički podaci potvrđuju nezamjenjivu ulogu poljoprivrede pet županija Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema zbog visokog udjela u resursima i proizvodnji na njihovom prostoru: (i) oko 50% korištenih poljoprivrednih površina, oko 70% površina na kojima se uzgajaju žitarice i oko 9o% površina s uzgojem uljarica te oko 25% površina pod vinogradima i voćnjacima, (ii) oko 50% ukupnog broja goveda, krava, muzenih krava i napomuzenog mlijeka te 60% ukupnog broja svinja, a u tome je angažirano (iii) gotovo 30% poljoprivrednih kućanstava Hrvatske. Bogati prirodni resursi i proizvodni rezultati u poljoprivredi, zajedno s tradicijski razvijenom prehrambeno-prerađivačkom industrijom i bogatom seoskom kulturom, pružaju solidnu osnovu za daljnji razvoj temeljen na standardima poljoprivrednog i ruralnog razvoja unutar Zajedničke poljoprivredne politike EU. Pritom se državne, regionalne i lokalne mjere poljoprivredne politike trebaju temeljiti na: (1) uvažavanju okolišnih i zdravstvenih standarda u poljoprivredi i ostalih suvremenih kriterija za ostvarivanje svih dostupnih oblika potpora u poljoprivredi, (2) razdvajanju (očekivanih i popratnih) politika prema intenzivnim, komercijalnim proizvođačima i malim, samodostatnim gospodarstvima, (3) certificiranju i brendiranju proizvoda na temelju zaštite tradicijskih i razvoju novih proizvoda i (4) očuvanju lokalnog identiteta kroz programe ruralnog razvoja, uzimajući u obzir i (5) razvoj ekološke poljoprivrede. Istraživanjima je potvrđeno kako su ekonomski održive veličine poljoprivrednih gospodarstava za intenzivnu ratarsku proizvodnju iznad 70 ha, dok kod iskorištavanja vlastitih površina za stočarstvo (mliječno i tovno govedarstvo te svinjogojstvo) navedena veličina posjeda može biti i do 30% manja, pogotovo kad je riječ o mliječnom ovčarstvu i kozarstvu. Samo, manje od 15% gospodarstava nalazi se u toj kategoriji. Stoga je potrebno manja gospodarstva okrupniti ili u tim sektorima treba naći proizvode dodatne vrijednosti ili načine horizontalnog i vertikalnog poslovnog povezivanja kako bi gospodarstva bila dohodovna i predstavljala razvojnu kategoriju svoga sektora. Problem je manje izražen u voćarstvu, vinogradarstvu i povrćarstvu, gdje je većina gospodarstava u komercijalnoj proizvodnji s površinama iznad 3 ha, makar i na više parcela, što je dostatno za profitabilno poslovanje obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva kao poslovnog subjekta. B. Prehrambena i biotehnološka industrija Opći zaključak sa skupa jest da je stanje u prehrambenoj i biotehnološkoj industriji istočne Hrvatske nezadovoljavajuće. Iako imaju sve preduvjete, kako prirodne tako i ljudske, odnosno bogatu tradiciju prehrambene i biotehnološke industrije (prehrambeni i biotehnološki proizvodi prepoznatljivi su kako u susjednim zemljama tako i šire), regija se danas susreće s brojnim problemima u navedenim branšama, a koji se ogledaju prije svega u nepostojanju dovoljnih skladišnih kapaciteta za sirovine, nepostojanje preradbenih kapaciteta za pojedine skupine proizvoda (voće, povrće, meso, …), pa do problema vezanih za kvalitetu sirovina, odnosno cijenu sirovina koja je posljedica neulaganja u poljoprivredu. Naglasak sa skupa jest da se mora više vrednovati važnost prehrambene i biotehnološke industrije u gospodarskoj strukturi, da će razvoj navedenih grana gospodarstva dovesti do razvitka primarne proizvodnje, povećanja zaposlenosti u poljoprivredi, industriji kao i u različitim sektorima koji prate tu industriju. Ulazak Republike Hrvatske u Europsku uniju otvara nove mogućnosti za prehrambenu i biotehnološku industriju, dok se, s druge strane, upozorava na probleme vezane za izlazak RH iz CEFTA-e zbog velikog izvoza u zemlje te grupacije te probleme s promjenom carinskog režima. I pored navedenih problema, pojedine grane prehrambene i biotehnološke industrije usprkos teškom stanju zadovoljavajuće se nose s prisutnim problemima u poslovanju. Dobri primjeri prehrambene industrije: industrija šećera te mlinska, pekarska i tjesteničarka i konditorska industrija. Nasuprot tome, izrazito je teško stanje u industriji prerade voća i povrća, odnosno mesnoj industriji, zbog nedostatka kvalitetnih sirovina, a moguće rješenje jest izrada sveobuhvatne strategije razvoja koja uključuje proizvodnju i preradu sirovina za te dvije grane prehrambene industrije. Izrazito je važna primjena biotehnoloških principa za pripremu različitih starter kultura i probiotičkih kultura s ciljem dobivanja minimalno procesirane hrane, tj. fermentirane hrane, kao najstarijeg oblika funkcionalne hrane. Nadalje, biotehnološka industrija kao i ostale industrije ima slične probleme u poslovanju zbog recesije prisutne na tržištu koja se vidi kroz smanjenje prodaje njihovih proizvoda. Dobri primjeri zadovoljavajućeg poslovanja u otežanim uvjetima tržišta jesu: industrija slada i piva, industrija jakih alkoholnih pića i vina te industrija mlijeka i mliječnih proizvoda. Voda i njena kakvoća preduvjet su za razvoj poljoprivredne proizvodnje i cijelog gospodarstva određene zemlje. Gospodarenje vodom, tj. njeno višekratno korištenje, nužno je zbog enormnih ekonomskih ušteda, ali se to u Hrvatskoj rijetko primjenjuje. Sekcija za šumarstvo Prezentirano je 16 radova – 1 rad u plenarnom dijelu. Sekcija za šumarstvo znanstvenog skupa Proizvodnja hrane i šumarstvo – temelj razvoja istočne Hrvatske okupila je niz šumarskih stručnjaka, akademika, sveučilišnih profesora, znanstvenih djelatnika, mladih znanstvenika i praktičara. U svojim izlaganjima oni su ukazali na današnje nezadovoljavajuće stanje u sektoru šumarstva Republike Hrvatske, naglasili potencijale i posebne vrijednosti šumarstva istočne Hrvatske, analizirali nove ugroze koje prijete vitalnosti i potrajnosti šuma te ponudili znanje i znanost za svladavanje problema i progresivan razvoj šumarstva. Sukladno tomu, Sekcija za šumarstvo donijela je sljedeće zaključke: 1. Šume su samoobnovljivo, najrasprostranjenije i temeljno prirodno dobro kojim raspolaže Republika Hrvatska i predstavljaju originalni proizvod hrvatskog šumarstva. Republika Hrvatska u Europsku uniju unosi visoku šumovitost i očuvanost šumskih ekosustava. Hrvatske su šume po svojoj prirodnosti jedinstvene u Europi jer su gotovo sve prirodne strukture, nastale prirodnim i prirodi bliskim pomlađivanjem domaćih vrsta drveća. Sve je to zbog šumarstva, koje je po definiciji struka, znanost i umijeće gospodarenja i očuvanja šumskih ekosustava za trajnu dobrobit društva, okoliša i gospodarstva. Šumarstvo na hrvatskom tlu postoji gotovo 250, a visokoškolska nastava 115 godina, pa se s pravom može reći kako su današnje šume stvorene znanjem šumarskih stručnjaka i na temelju znanstvenih dosega prirodi bliskog gospodarenja šumskim ekosustavima. 2. Stanje u sektoru šumarstva danas, pred ulazak Republike Hrvatske u Europsku uniju, je nezadovoljavajuće. U posljednja dva desetljeća pojavili su se problemi koji ugrožavaju hrvatske šume i šumarstvo. Oni se mogu svrstati u tri skupine: 1) problemi ekološke provenijencije koji su povezani s funkcioniranjem šumskih ekosustava, 2) marginalizacija šumarske struke i ugrožavanje šumarskog inženjera kao temeljnog čimbenika nastanka te optimalnog i potrajnog funkcioniranja šuma, 3) problemi pravne regulative koja posredno ili neposredno ugrožava šume i šumarstvo. 3. Šumarstvo je tradicionalna djelatnost istočne Hrvatske, a šume izvor života i jedan od njezinih simbola. Šumarstvo vodi brigu o uravnoteženom i održivom gospodarenju šumama i drvnim zalihama, maksimalnim prinosima, optimalnom pomlađivanju, stabilnosti, brojnom životinjskom svijetu, obilnim i trajnim rezervama pitke vode, atraktivnom i rekreacijskom okolišu, kako u prirodnim tako i u urbanim sredinama, te o raznovrsnim uslugama i proizvodima. Iz ovoga proizlazi složenost šumarstva, koja uključuje biološku, ekološku, gospodarsku i tehničku komponentu, ali je razvidna i mnogostruka mogućnost korištenja visokovrijednih općekorisnih dobara koje šumski ekosustav pruža. Na znanstvenom su skupu istaknute mogućnosti korištenja potencijala šumskih ekosustava i razvoja novih šumskih proizvoda: a) Šumska biomasa. Povećana potražnja za obnovljivim energentima, posebno za šumskom biomasom za energiju, predstavlja novi potencijal u šumarstvu i potrebu uvođenja novih tehnologija pridobivanja energijskog drveta i većeg korištenja raspoloživih resursa. Preuzete obveze Republike Hrvatske o udjelu svih obnovljivih izvora energije od 20% do 2020. godine upućuju na korištenje svih potencijala, posebno šumske biomase za energiju. Dosadašnjim sustavima pridobivanja šumskih drvnih sortimenata, tehničke oblovine i prostornog drveta, nije se u potpunosti koristio potencijal nadzemnog dijela stabla jer je oko 20 % obujma stabla ostajalo u šumi. Uvođenjem novih normativnih sustava za oblo drvo i čvrsta biogoriva (HRN EN) omogućeno je korištenje ukupne nadzemne biomase stabla uključujući koru i sitnu granjevinu. Uvođenjem novih tehnologija pri dobivanja drveta nastaju novi šumski proizvodi kao što su kratko cijepano drvo za ogrjev, drvna sječka, drvni iver, svežnjevi i biobale. Kora s okoranih ili neokoranih drvnih sortimenata tehničke oblovine može se prema novim normama prodavati kao šumski proizvod te tako povećati iskorištenje raspoloživih resursa. Novi šumski proizvodi predstavljaju veću dodanu vrijednost u odnosu na dosadašnje oblike ogrjevnog drva. Nužno je pri uređivanju šuma izraditi nove tablice ukupne nadzemne biomase prema novim normativnim sustavima. U programu, razvoja treba uključiti postojeće neproduktivne površine za energetske nasade te tako povećati ukupnu drvnu zalihu, iz čega proizlazi i veći etat. Jedinstveno europsko tržište zahtijeva usklađivanje cijena drvnih proizvoda i čvrstih biogoriva s cijenama tržišta u EU. b) Gospodarenje tartufima. U Hrvatskoj je prisutan trend smanjenja uroda i kakvoće tartufa zbog intenzivnog sakupljanja tartufa i promjene stanišnih uvjeta. U svijetu postoji duga tradicija gospodarenja tartufima (Francuska, Italija), dok je u Hrvatskoj gospodarenje tartufima u šumskim ekosustavima uglavnom neorganizirano. Potrajno gospodarenje tartufima kao vrijednim prirodnim dobrom (obnovljivim resursom) mora se što prije organizirati po uzoru na druge zemlje. Šumarski sektor (privatni ili javni) trenutno je potpuno izvan sustava gospodarenja tartufima, što je potrebno promijeniti zbog važnosti gospodarenja tartufima za šume i važnosti šuma za razvoj tartufa. Zbog velikog utjecaja ekoloških problema, za potrajno gospodarenje šumama potrebno je donijeti propise koji će omogućiti kvalitetnije gospodarenje šumskim staništima i cijelim šumskim ekosustavima te optimalno korištenje prirodnih dobara pod nadzorom šumarskih stručnjaka. Šumarska znanost i struka trebaju biti predvodnici organiziranog potrajnog gospodarenja tartufima u šumskim ekosustavima zbog direktne povezanosti tartufa sa šumskim drvećem. Potrebno je donijeti kvalitetne propise o gospodarenju tartufima u šumskim ekosustavima. Propisi trebaju obuhvatiti kompleksnost šumskih ekosustava i različite interese, te se treba osigurati da njihovo provođenje prate šumarski stručnjaci sukladno FSC certifikatu. Gospodarenje tartufima treba se unaprijediti poticanjem umjetne proizvodnje tartufa. c) Meso divljači. Proizvodnost mesa krupne divljači u pet slavonskih županija ostvaruje se u iznosu od približno 400 tona. Raspoloživi fond divljači omogućava u okviru važećih propisa proizvodnost mesa na razini 500 tona. Intenziviranjem lovnog gospodarenja, boljim korištenjem stanišnih prilika, prirodnih potencijala vrsta i kvalitetnijim zahvatom u populaciju proizvodnost mesa može narasti i do 700 tona ili na vrijednost od oko 18 milijuna kuna. U proizvodnju mesa divljači ulažu se neznatna sredstva i rad, koriste se prirodni prehrambeni potencijali, površine koje, osim šumarstva, ne koriste druge gospodarske djelatnosti i svrstava se u ekološku proizvodnju s obzirom na to da se radi o uzgoju na otvorenom prostoru mogući su različiti negativni utjecaji, pa treba računati i sa znatnim oscilacijama u proizvodnosti u pojedinim godinama ili u kraćim vremenskim razdobljima. Potrebno je dodatno pojačati aktivnosti koje se odnose na marketing mesa divljači, na obradu i distribuciju kako bi bilo dostupno širem krugu potrošača, na stvaranje kulture konzumiranja mesa divljači i proizvoda (polutrajnih i trajnih) od divljači. Povećanjem potražnje povećava se i cijena, što bi dodatno povećalo prihode i poboljšalo rentabilnost lovnog gospodarenja. Meso divljači nesporno može i mora biti još jedan brend u gastronomskoj ponudi istočne Hrvatske, ali i čitave Hrvatske. 4. Velikom povećanju udjela sušaca u nizinskim i poplavnim šumama, uz negativan utjecaj ekstremnih klimatskih pojava, pogoduje i razvoj novih patogenih organizama koji dosada nisu bili zabilježeni kao ekonomski štetni uzročnici. Globalne klimatske promjene vezane su prvenstveno uz povišenje srednjih godišnjih temperaturnih prosjeka koji imaju velik utjecaj na rast gljivičnih organizama. Takvi su uvjeti pogodovali pojavi gljivičnih bolesti, koje, uz ostale negativne čimbenike, uzrokuju sušenje stabala pojedinih vrsta drveća. U proteklih desetak godina na području Slavonije i Baranje utvrđeno je veliko sušenje stabala topole u nasadima zbog pojave bolesti kore koje uzrokuju vrste iz roda Phytophthora, a posljednjih godina znatno se širi sušenje stabala poljskog jasena uzrokovano bolešću koju uzrokuje gljiva Chalara fraxinea. Zbog specifičnih načina razmnožavanja, sprječavanje širenja ovih bolesti vrlo je teško, pa je potrebno usmjeriti zaštitu na preventivne, prvenstveno karantenske mjere, jer su novi patogeni ozbiljna prijetnja prirodnim šumskim ekosustavima. 5. Šumska staništa hrasta lužnjaka na području Vukovarsko-srijemske, Osječko-baranjske, Brodsko-posavske, Virovitičko-podravske i Požeško-slavonske županije prostiru se na površini od 130.000 ha, predstavljaju više od trećine šuma u Slavoniji te oko polovice svih lužnjakovih šuma u Republici Hrvatskoj. To je izuzetno vrijedno i važno prirodno bogatstvo. Polazeći od stanja strukture šuma i sastojina, postoje znatne mogućnosti i zahtjevi za postupno unapređenje postojećeg stanja i dostizanje potencijalne proizvodnosti u pogledu uspostave uravnotežene dobne i prostorne strukture šuma, oblikovanja i unapređenja kvalitete postojećih i novoobnovljenih sastojina te povećanje vrijednosti prihoda. Uz teško predvidive posljedice nepovoljnih utjecaja na šumske ekosustave, ostvarenje navedenih zahtjeva gospodarenja i potencijalnog 10-godišnjeg bruto prihoda od oko 4, 4 milijarde kuna može biti podržano pristupom gospodarenja prema kojemu se vremenska i prostorna dinamika i intenzitet obnove šuma zasniva na dinamici površine sastojina starijih od 100 godina i objektivnim kriterijima (gospodarske, strukturne i stanišne značajke sastojina) odabira sastojina za obnovu, kao najprihvatljivijim pristupom održivog gospodarenja u dugoročnom i kratkoročnom pogledu. 6. S obzirom na prostornu cjelovitost te strukturnu, funkcionalnu i gospodarsku očuvanost ritske šume imaju iznimnu prirodoznanstvenu, gospodarsku i općekorisnu vrijednost. Ta visokovrijedna staništa u smislu općekorisnih funkcija, posebnosti i rijetkosti kao i velike bioraznovrsnosti potrebno je očuvati uz podržavanje njihove prirodne dinamike. To je moguće isključivo uz redovito provođenje šumskouzgojnih zahvata. Podržavati prirodnost strukture i prirodnu dinamiku ritskih šuma znači redovito provoditi šumskouzgojne zahvate i prilagoditi ih šumskouzgojnim svojstvima vrsta drveća koje grade prirodnu šumsku zajednicu te prilikama staništa, poglavito vodnome režimu. Njegom šuma treba oblikovati strukturu prirodne šumske zajednice, a obnovom šuma stvarati šumske zajednice koje odgovaraju recentnim stanišnim prilikama. To je visokostručan i zahtjevan posao koji traži vrsno poznavanje strukture i funkcioniranja ekosustava ritskih šuma te načela prirodnog uzgajanja šuma, za što su osposobljeni inženjeri šumarstva. Uz prirodne populacije europske crne topole, koje imaju diskontinuirano, longitudinalno rasprostranjenje uz rijeke Dunav i Dravu, te uz klonski arhiv i njegovu nadopunu novim genotipima, osiguralo bi se očuvanje njezine genetske raznolikosti na području Slavonije i Baranje.

Izvorni jezik
Hrvatski



POVEZANOST RADA