hrvatski

Hrvatska glagoljička, ćirilička i latinička pisana kultura u ranome srednjem vijeku

Ključna odrednica razvijenosti kulture jednoga naroda jest njegova pismenost i umjetnički izričaj. Srednjovjekovna europska civilizacija zapravo jest stupanj razvoja pojedinog naroda ili države odražen u ukupnosti kulturnih, duhovnih i materijalnih dostignuća, političkog razvoja i ekonomskog napretka u danom vremenu i prostoru. J. Le Goff je meritorno ustvrdio kako je u svemu tome Hrvatska izvorna, ali i duboko europska sastavnica cjeline što je čini Europa. No, treba se upitati na temelju čega je izrečena takva tvrdnja? Odgovor leži u činjenici upravo hrvatske srednjovjekovne kulture: i pisane, i materijalne, i duhovne. Prvo navedenoj – pisanoj kulturi – prikazat ćemo ovdje ishodišta, vrela i smjernice. Izrazita posebnost hrvatske kulture u ranom srednjem vijeku u odnosu na susjedna područja, ali i Europu u cjelini, jest njezina trojezičnost i tropismenost. Taj pojam – začet od E. Hercigonje i osnažen istraživanjima drugih autora – podrazumijeva govorenje triju jezika: hrvatskoga, srednjovjekovnoga latinskog i staroslavenskoga/crkvenoslavenskoga, odnosno uporabu triju pisma: latinice, glagoljice i ćirilice na hrvatskom društvenom i političkom prostoru. Nova jezikoslovna istraživanja unutar staroslavenskoga/crkvenoslavenskoga prepoznaju dva jezična idioma: hrvatskostaroslavenski kao blago kroatizirani staroslavenski jezik i hrvatsko-staroslavenski kao miješani jezik sastavljen od staroslavenskih i starohrvatskih elemenata (Stj. Damjanović). Dakako da time nije isključena i uporaba drugih pisama i jezika, primjerice srednjovjekovnog grčkog na našim prostorima, međutim to nije usporedivo, a kamo da bi bilo od većeg značaja da bi umanjilo fundiranost prije izrečenog. Slobodno je stoga izreći da je trojezičnost i tropismenost bitna i jedinstvena odrednica hrvatskoga srednjovjekovnog identiteta. Od presudne važnosti u procesu njezina nastanka i razvoja bilo je kršćanstvo koje je – kao i u pogledu Europe – tako i na hrvatskom području čiji je narod od doseljenja postao dionikom, stvorilo uvjete za povezivanje i zapadne i istočne kulture europskog srednjovjekovlja s Hrvatima. Ključni u tome procesu kako u zapadnoj Europi tako i u Hrvatskoj, tj. u širenju prvotno latinskog jezika i pisma, a potom, odnosno i usporedno, glagoljičke i nešto malo kasnije ćirilične te najzad i latiničke pismenosti na hrvatskom jeziku, u njezinoj kulturi i književnosti u ranom periodu bili su benediktinci (Ordo sancti Benedicti). Poseban pak biljeg glagoljičkoj i ćiriličkoj pismenosti dali su popovi glagoljaši (glagolae, sacerdotes: de littera Sclava, littera Croatica, de lingua Illirica, lingua Dalmata, svećenici/redovnici: harvatcke knjige), a kasnije izrazito franjevci trećoredci glagoljaši (Tertius ordo regularis s. Francisci) kao i sav onaj narod koji je stoljećima srcem i dušom sudjelovao u staroslavenskoj liturgiji i glagoljaškome pjevanju koje je izravno posvjedočeno 1177. u Zadru prilikom posjeta pape Aleksandra III.

hrvatska glagoljička, ćirilička i latinička pisana kultura, rani srednji vijek

A key determinant of a level of development of a nation's culture is its literacy and its artistic expression. The medieval European civilization is actually a specific stage of development of a certain state or nation expressed in the totality of cultural, spiritual, and material accomplishments, political development, and economic advancement in a given time and space. J. Le Goff has meritoriously asserted that in all of that, Croatia is the original, but also deeply European constituent of the whole that is Europe. But, one needs to wonder based on what is such an assertment made? The answer lies precisely in the fact of the Croatian medieval culture: both written and material, as well as spiritual. For the first of those – the written culture – origins, sources, and guidelines will be listed below. Exceptional uniqueness of the Croatian culture in the early Middle Ages in relation to neighbouring areas, but also to Europe in its entirety, is its trilingualism and triliteracy. That term – coined by E. Hercigonja and strengthened through research by other authors – entails the speaking of three languages: Croatian, medieval Latin, and the Old Slavic/Church Slavic, i.e. th