hrvatski

Odnos gramatičke norme i jezične prakse u suton kajkavskoga književnog jezika

U radu se govori o odnosu jezične upotrebe kajkavskoga prevoditelja Ivana Krizmanića i jezika (pr)opisana u kajkavskoj gramatici Ignaca Kristijanovića. Oba se autora ubrajaju među posljednje korisnike književne kajkavštine koja se prestaje upotrebljavati nakon četrdesetih godina 19. stoljeća. Metodama povijesne sociolingvistike analiza se sprovodi na dvjema razinama. Na makrorazini promatra se sociolingvistika društva za vrijeme djelovanja dvojice autora, dok se na mikrorazini uspoređuju odabrane Krizmanićeve morfološke varijable s jezičnim oblicima koje u svojoj gramatici (pr)opisuje Ignac Kristijanović. Makrorazinska analiza pokazala je da je Ivan Krizmanić (1766.–1852.), kao i brojni drugi hrvatski kulturni radnici iz prve polovice 19. stoljeća, narodnim jezikom počeo pisati tek u kasnijoj životnoj dobi, kada su mu bile četrdeset tri godine. Prigrlivši kajkavski književni jezik kojim se pisalo i na kojem se objavljivalo u sjeverozapadnoj Hrvatskoj još od polovice 16. stoljeća, na nj je prevodio djela s njemačkoga, engleskoga, latinskoga i štokavskoga jezika. Spletom izvanjezičnih okolnosti, ponajprije pod utjecajem ilirske društvene skupine, Krizmanić je pod stare dane (1842.) promijenio svoj jezični identitet i počeo pisati ilirskom štokavštinom. Njegov suvremenik Ignac Kristijanović (1796.–1884.) posljednji je kajkavski gramatičar (Grammatik der kroatischen Mundart, 1837.) i uopće posljednji borac za standardizaciju i implementaciju književne kajkavštine u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Mikrorazinska kontrastivna analiza pokazala je da postoje svojevrsna nepodudaranja između jezične prakse i gramatičke norme u suton kajkavskoga književnog jezika, to jest, da je u svojoj gramatici Ignac Kristijanović imao normativnih pretenzija.

kajkavski književni jezik; Ivan Krizmanić; jezična praksa; Ignac Kristijanović; gramatička norma

nije evidentirano