hrvatski

Povijesnost koncepcije knjižničnog trećeg prostora

Cilj je izlaganja ukazati na povijesnost korištenja knjižničnog prostora za susrete i drugovanja ili, drugim riječima, ukazati da je koncepcija „trećeg prostora“ imanentna ideji knjižnice još od razdoblja helenizma. Stječe se dojam da su prve zbirke literarnih i stručnih tekstova prikupljene i organizirane da bi bile razlogom okupljanja – u atenskim knjižnicama učenika, u aleksandrijskoj znanstvenika, u ranim rimskim privatnim knjižnicama vlastele, a u vjerojatno prvoj formi knjižnice koja je doslovce korespondirala modernoj koncepciji „trećeg prostora“, onoj vezanoj uz rimska javna kupališta, svih građana. Indikativno je i da su sačuvane informacije o djelovanju antičkih knjižnica, primjerice o nabavi, organizaciji, strukturi fondova i sl. vrlo rijetke i sporadične, dok onodobni pisci znatnije zanimanje pokazuju za aktivnosti koje zbirke omogućuju: znanstveni rad, atraktivnost mjesta te prijateljsku razmjenu tekstova, znanja pa čak i samih knjižničara. S iznimkom ranih samostanskih knjižnica, takav će se odnos preko sveučilišnih, humanističkih i različitih ranonovovjekovnih oblika knjižnica, u većoj ili manjoj mjeri, sačuvati do 19. stoljeća, kada je ideja knjižnice kao prostora drugovanja iz dominantno privatnoga i elitnog trećeg prostora mogla preći i u sve brojnije i organiziranije javne knjižnice. Nameće se zaključak da su knjižnice od početka 3. stoljeća prije Krista, dakle od vremena kada su literarni i stručni tekstovi postali okosnica njihovih fondova, bile javna mjesta susreta i interakcija. Stoga se povijest knjižnica kao prostora drugovanja iz današnje perspektive može činiti alternativnom, no ta je uloga tijekom njihova povijesnog razvoja često bila dominantna.

knjižnice; treći prostor; povijest

nije evidentirano