hrvatski

Eutanazija u svjetlu Isusove smrti na križu. Socijalna konstrukcija dostojanstvene smrti

»Poslije toga Isus, svjestan da je sve već svršeno, reče, da bi se ispunilo Pismo: ‘Žedan sam.’ Tu bijaše posuda puna octa. Tada nataknuše na izopovu stabljiku spužvu punu octa i primaknuše je k Isusovim ustima. Kad Isus uze ocat, reče: ‘Svršeno je!’ te nakloni glavu i – predade duh.« (Iv 19, 28–30) Oslanjajući se na izvještaje o Isusovom vapaju na križu »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio!«, autor problematizira osjećaj ostavljenosti suvremenoga čovjeka koji neizlječivo bolestan leži, npr. u bolnici, i kojemu, da bi se riješio svojih patnji, ne preostaje ništa drugo nego (za)moliti druge da mu pomognu umrijeti. Jesu li pomoć pri umiranju u vidu octa (ili možda otrova) pružili i rimski vojnici Isusu dok je on bespomoćno visio na križu, kako bi mu omogućili umrijeti dostojanstvenom smrću prije sabata (bez prebijanja golijeni)? Svoju raspravu o eutanaziji autor temelji na stajalištu da je ona društveno konstruirana činjenica koja je, kao i drugi oblici pomaganja ljudima pri umiranju, bila tijekom povijesti na različite načine tumačena. Jer, značenja koja je eutanazija imala i koje ona ima danas određivana su prema potrebama dotičnih društava u danim vremenima, zbog čega autor posebnu pažnju i posvećuje »duhu vremena«, odn. društvenim i religijskim okolnostima u vrijeme Isusova života i načinima pružanja pomoći pri umiranju, te time i razlozima korištenja octa (odnosno otrova). Ovom raspravom autor se ne želi sporiti s kršćanskim teolozima i njihovim tumačenjima ovoga dijela Evanđelja, nego samo želi, koristeći se ovim dijelom Evanđelja, aktualizirati raspravu o »ljudskom dostojanstvu« i o eutanaziji kao »smrti dostojnoj čovjeka«, kao pojmovima koji su danas postali otrcanom frazom svakodnevnoga govora.

Isus; eutanazija; smrt; križ; socijalna konstrukcija

nije evidentirano