hrvatski

Hodočašća kao izraz pobožnosti stanovnika kasnosrednjovjekovne porečke komune

Na temelju analize oporuka i kodicila stanovnika porečke komune iz druge polovice 15. stoljeća koje je zapisao porečki notar Antun de Teodoris i neki od notara iz njegove kancelarije, autor razmatra fenomen hodočašćenja u kasnosrednjovjekovnoj porečkoj komuni. Na temelju metodoloških obrazaca predstavljenih u radovima inozemnih i domaćih medievista i korištenih pri istraživanju hodočašća europskih i, osobito, istočnojadranskih komuna i gradova, analizira se društveni položaj i spol oporučitelja koji su bili skloni ostavljati legate za hodočašća te zaključuje da su, baš kao i u drugim istočnojadranskim urbanim sredinama, takve legate darovali podjednako pripadnici oba spola i podjednako pripadnici svih društvenih staleža porečke komune. Posebna pozornost posvećuje se odredištima u koja su hodočastili kasnosrednjovjekovni Porečani te se napominje da se radi o dvije temeljne vrste hodočašćenja – peregrinationes maiores (hodočašćenja u Jeruzalem, Sv. Jakov u Composteli i Rim) te peregrinationes minores (hodočašćenja u Loreto, Recanati, Ljubljanu, na Trsat i u druga hodočasnička središta koja su u hodočasničkoj hijerarhiji bila niže rangirana). Međutim, autor također upozorava da se srednjovjekovna hodočašća mogu razdijeliti na međunarodna (primjerice, ona u Jeruzalem, Sv. Katarinu na Sinaju, Sv. Jakov u Composteli, ad limina apostolorum u Rimu, Aachen, Mariazell, sv. Antun u Viennei i tako dalje), regionalna (primjerice, u marijanska svetišta u Loretu, Recanatiju, u svetište sv. Nikole u Bariju i druga hodočasnička središta) i lokalna (u slučaju Poreča, primjerice, Sv. Marija na Trsatu, ali i Sv. Marija u Zažičnom (Donjem Pazarištu), Sv. Vid u Brdovcu kod Zaprešića, Sv. Leonard u Ljubljani i druga svetišta od kojih su neka poprimila i regionalno-lokalni karakter). Razmatranje kasnosrednjovjekovnih porečkih hodočašća pokazuje da se analiza može obaviti bilo na prvi bilo na drugi način. Ono što je osobito zanimljivo i karakteristično za porečka hodočašćenja jest izuzetna dominacija hodočašćenja u apostolski Rim i marijanski Loreto te u određenoj mjeri Asiz, gdje je njegovan kult sv. Franje, ali i vrlo malen broj hodočašćenja u Sv. Jakov u Composteli i Svetu zemlju, odnosno Jeruzalem, što porečku komunu bitno razlikuje od većine istočnojadranskih komuna razvijenoga i kasnoga srednjeg vijeka. Osobito je iznenađujuće tek jedno hodočašćenje u Jeruzalem imajući u vidu da je Poreč bio jedna od važnih hodočasničkih postaja na pomorskom putu koji je vodio iz Venecije preko istočnoga Jadrana do Terre Sancte. Autor pretpostavlja da su složene političke i vojne prilike koje su zahvatile područje Svete zemlje, ali i Jadrana nakon snažnoga osmanlijskog pritiska i osvajanja Bizantskoga Carstva te vojnih upada u zaleđa istočnojadranskih komuna Albanije i Dalmacije, bile odlučujući čimbenik smanjenja broja hodočasnika u Palestinu, osobito onih iz nižih društvenih staleža. Fenomen hodočašćenja, kako se može rekonstruirati na temelju sačuvanih bilježničkih spisa, zbog tih je razloga prisilio porečke oporučitelje da ostavljaju legate za hodočašća u sigurnija hodočasnička središta i time ostvare temeljni cilj – dobivanje posmrtnih indulgencija, odnosno oprosta grijeha za spas njihovih duša i postignuće vječnoga života.

hodočašća; srednji vijek; Hrvatska; Poreč

nije evidentirano