hrvatski

3D tehnologije u komuniciranju baštine - primjer Machinae novae

Kad se govori o arhivskome gradivu, prvenstveno se razmišlja o onome u analognom, najčešće papirnatome, obliku. Ipak, u vrijeme svakodnevne upotrebe informacijsko- komunikacijskih tehnologija (IKT), arhivsko se gradivo digitalizira. Ono se uglavnom koristi za istraživačke potrebe, no uočava se trend korištenja i u edukaciji. Autor, na primjeru djela Fausta Vrančića, istražuje kako se arhivsko gradivo može uspješno digitalizirati i iskoristiti za potrebe edukacije. IKT pritom ima ulogu učiniti gradivo široko dostupnim, bolje razumljivim te prilagođenijim modernim generacijama. Važno je uzeti u obzir i činjenicu da se suvremenim preoblikovanjem u digitalni oblik ujedno štite vrijedni izvornici, osigurava da gradivo bude dostupno teoretski neograničenom broju korisnika čak i onda kada postoji samo jedan izvornik. Ipak, digitalizacija nije jednostavan proces, jer je gradivo potrebno prilagoditi osobinama digitalnoga medija i prilagoditi očekivanjima korisnika. Stvaranje, primjerice, 3D objekata ili 3D modela iz skica i nacrta, kao što je to slučaj s Vrančićevom Machina novae, zahtijeva drugačija znanja u odnosu na znanja koja su potrebna za digitalizaciju rukopisa. Autor analizira koje su sve vještine, kompetencije i znanja potrebni da bi se vrijedno arhivsko gradivo prilagodilo suvremenome načinu komuniciranja i istraživanja, iskoristilo u edukaciji, ali u konačnici i globalno promoviralo hrvatski nacionalni identitet i nacionalnu kulturnu baštinu.

arhivsko gradivo; istraživanje; edukacija; informacijsko-komunikacijska tehnologija; Faust Vrančić

nije evidentirano