Napredna pretraga

Pregled bibliografske jedinice broj: 790923

Krčka kronika (La cronaca di Veglia) Antonija Vinciguerre iz 15. stoljeća


Galović, Tomislav
Krčka kronika (La cronaca di Veglia) Antonija Vinciguerre iz 15. stoljeća // Krčki kalendar ..., 2016 (2015), 137-142 (podatak o recenziji nije dostupan, prethodno priopcenje, stručni)


Naslov
Krčka kronika (La cronaca di Veglia) Antonija Vinciguerre iz 15. stoljeća
(La cronaca di Veglia of Antonio Vinciguerra (15th Century))

Autori
Galović, Tomislav

Izvornik
Krčki kalendar ... (1330-1535) 2016 (2015); 137-142

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u časopisima, prethodno priopcenje, stručni

Ključne riječi
Krčka kronika (La cronaca di Veglia); Antonio Vinciguerra; 15. stoljeće
(La cronaca di Veglia; Antonio Vinciguerra; 15th Century)

Sažetak
Otok Krk posljednji se od hrvatskih područja na istočnoj jadranskoj obali našao unutar granica Mletačke Republike. Dok su, primjerice, Zadar od 1409., Šibenik od 1412. ili Split od 1420. bili pod mletačkom vlašću, Krk se pod upravom Serenissime našao tek 1480. Ta je godina zasigurno jedna od prijelomnih u dugoj, tisućljetnoj krčkoj povijesti. Svjedočanstva o tome događaju sačuvana su u povijesnim vrelima i drugim svjedočanstvima, a posebice je za to razdoblje iznimno važna spis-izvještaj na talijanskom (mletačkom) jeziku pod nazivom Giurisdizione antica di Veglia ili poznatije kao La cronaca di Veglia koji je napisao Antonio Vinciguerra, tadašnji krčki providur. Iako je riječ o djelu koje ima dosta pristranosti i iskrivljenih tumačenja, ali i vrijednih podataka i zapažanja ono nam je – ako izuzmemo pamfletističke dijelove – dragocjeno jer potječe od očevidca, suvremenika događaja o kojima piše i poviše toga čovjeka koji je prvi u ime Mletačke Republike upravljao Krkom nakon što je knez Ivan VII. Frankapan izgubio vlast nad otokom.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Povijest

Napomena
Otok Krk posljednji se od hrvatskih područja na istočnoj jadranskoj obali našao unutar granica Mletačke Republike. Dok su, primjerice, Zadar od 1409., Šibenik od 1412. ili Split od 1420. bili pod mletačkom vlašću, Krk se pod upravom Serenissime našao tek 1480. Ta je godina zasigurno jedna od prijelomnih u dugoj, tisućljetnoj krčkoj povijesti. Svjedočanstva o tome događaju sačuvana su u povijesnim vrelima i drugim svjedočanstvima, a posebice je za to razdoblje iznimno važna spis-izvještaj na talijanskom (mletačkom) jeziku pod nazivom Giurisdizione antica di Veglia ili poznatije kao La cronaca di Veglia koji je napisao Antonio Vinciguerra, tadašnji krčki providur. Iako je riječ o djelu koje ima dosta pristranosti i iskrivljenih tumačenja, ali i vrijednih podataka i zapažanja ono nam je – ako izuzmemo pamfletističke dijelove – dragocjeno jer potječe od očevidca, suvremenika događaja o kojima piše i poviše toga čovjeka koji je prvi u ime Mletačke Republike upravljao Krkom nakon što je knez Ivan VII. Frankapan izgubio vlast nad otokom. Antonio Vinciguerra (oko 1439./1446. – 1502.) Mletački diplomat, providur, humanist – književnik i kroničar Antonio Vinciguerra rođen je Veneciji u obitelji koja je potjecala iz grada Recanatija u Marchama. Prezime mu je zabilježeno i u latinskoj varijanti kao Vincivera, dok mu je nadimka bio Cronico (ljetopisac). Oko godine njegova rođenja postoje razilaženja pa se u literaturi može naći da je rođen 1439. ili 1440. odnosno 1446. godine (što je manje vjerojatno). Školovao se u rodnome gradu gdje je postao izvanredni notar u duždevoj kancelariji. Karijeru je potom nastavio i unaprijedio postavši tajnik mletačkog Vijeća desetorice, a još više kao poklisar u Kastilji, na Krfu, u Rimu, Firenci, Ferrari, Milanu, Mantovi, Bologni i po Francuskoj u svrhu diplomatskih misija Mletačke Republike. Zanimao se i radom na polju geografije i kartografije. U dva je navrata bio imenovan krčkim providurom. Prijateljevao s brojnim istaknutim ličnostima svoga doba. Iako od svojih suvremenika smatran cijenjenim književnikom (npr. Satire, Canzoniere, Libellus de Principe), a kome su još za života dvije satire tiskom objavljene u Bologni, djela su mu po smrti ipak pala u zaborav. Unatoč tomu u povijesti talijanske književnosti označen je kao prvi autor satira na talijanskom jeziku. Preminuo je u Padovi 9. prosinca 1502. godine. Mletački providur na otoku Krku i njegovi spisi Godine 1480. Vinciguerra se nalazi na Krku te nakon vojno-političkog zauzimanja otoka ovdje vrši službu prvog mletačkog providura (do travnja 1481.). Po drugi je put krčkim providurom bio od 1488. do 1489. Kao sudionik turbulentnih događanja 1480. i potom obavljajući funkciju mletačkog providura Vinciguerra je proučio i na temelju njemu dostupnih dokumenata i drugih spisa Krčkih knezova Frankapana koje je pronašao na otoku te vlastitih zapažanja u kolovozu 1481. izradio opsežni izvještaj (relazione), a čije se po obimu dvije dosta različite verzije teksta danas čuvaju u Veneciji i Beču. No, nijedna se nije sačuvala u izvorniku već u kasnijem prijepisu. Pod naslovom Giuridizione antica di Veglia. 1481. Relazione di Antonio Vinciguerra (Stara uprava na otoku Krku. 1481. Izvještaj Antonija Vinciguerre) u Österreichische Nationalbibliothek (Austrijska nacionalna knjižnica, nekoć Dvorska knjižnica) u Beču se čuva prijepis knjižice (libellus) Krčke kronike i drugi spisi o otoku Krku. Još jedan prijepis vrlo podudaran s ovim čuva se u Knjižnici Muzeja Correr (Biblioteca del Museo Correr) u Veneciji. Verziji Krčke kronike koja se čuva u Beču pridodani su još neki spisi koji nisu Vinciguerrini: Città, castelli, contadi et ville dell'isola de Vegia (Grad, kašteli, okružja i sela otoka Krka), Fiere si fanno ogni anno su l'isola di Vegia (Sajmovi koji se svake godine održavaju na otoku Krku), popis krčkih providura do 1562. i dr. Mišljenja smo da se ovdje radi o opširnijoj – i to – izvornoj verziji koju je Vinciguerra uredio i priredio za mletačku administraciju. To su ona glasovita mletačka relazione – podnošenja izvještaja mletačkoj vladi. Izgledalo je to zapravo tako da je ispred okupljenog mletačkog Senata na čelu s duždem, Kolegijâ i Vijećâ desetorice izaslanik čitao svoje izvješće, a potom je taj izvještaj morao biti predan u arhiv tajne kancelarije. Skraćenu i kasnije sastavljenu verziju – koja je možda prvotno Vinciguerri poslužila za usmeno izlaganje relacije (možda čak i nakon druge službe na Krku kao providura), a poslije prepravljenu i naslovljenu La cronaca/cronica di Veglia (Krčka kronika) pronalazimo u Nacionalnoj knjižnici Marciana (Biblioteca Nazionale Marciana) u Veneciji, a tom je gradu kasnije i objavljena pod naslovom L'ultimo conte di Veglia (Posljednji krčki knez). Vinciguerra je inače napisao još nekoliko kraćih spisa koji se tiču otoka Krka, npr. Lettera scritta per il secretario Vincivera ad un suo amico (Pismo tajnika Vinciguerre svome prijatelju), dok je prilikom druge providurske službe na Krku autor statutarnih dopuna i izmjena (Ordines et Reformationes Civitatis et Insulae Veglae) iz 1489. godine namijenjenih onom starom Krčkom statutu na latinskom jeziku (statuto vecchio di Veglia). Krčki povjesničar Giambattista Cubich (1805. – 1876.) s pravom ih naziva: “Statuto del Vinciguerra” (Vinciguerrin statut). Stara uprava na otoku Krku ili Krčka kronika Djelo je komponirano od 31 poglavlja i dodataka (iz bečkog i venecijanskog rukopisa). Iako pisana – posve razumljivo – s promletačkih pozicija temeljna intencija Krčke kronike je dokazati da je otok Krk od davnina mletački. Stoga izvještaj i nosi naziv Stara uprava na otoku Krku. Puno se zanimljivih podatka i opservacija tu nalazi: Krk je vrlo prikladan otok jer se nalazi između Senja i Rijeke ; ima široke i prostrane luke te vrlo ubave uvale i sigurna skloništa za sve vrste brodova. Na otoku su: ''preizvrsne solane, šume s vrlo visokim i korisnim stablima, divni rodni pašnjaci, plodan žitom, uljem i vinom'' – posebice – ''okolica Omišlja, Dobrinja i Baške''. Pišući o Krčkim knezovima Frankapanima Vinciguerra dosta argumentirano opovrgava njihovo navodno srodstvo s rimskim patricijima Frangipanima. Najveći dio posvećen je posljednjem krčkom knezu Ivana VII. Frankapanu – kojeg autor prikazuje krajnje pristrano. Proglašava ga tiraninom. Ulogu kneza Ivana na Krku zapravo u svakom pogledu želi diskreditirati kako bi time opravdao svoju poziciju i poteze te svoje uspjehe u provođenju mletačke politike. Naime, nakon razdiobe posjeda među braćom i nesloge kojom je oslabila moć ove obitelji te vojno-političke situacije na Krku, 1480. u svakom pogledu nije bila obećavajuća za Ivana kao krčkog kneza. Posvađavši se i razdijelivši se s rođenom braćom, prihvativši pomoć Venecije te 1451. stavivši sebe i otok pod mletačku zaštitu, nekoć gospodin Ivan Frankapan, krčki i otoka gospodin i senjski i modruški i pročaja knez, a sada samo Veglae tociusque insulae dominus et comes (Gospodin i knez Krka i cijeloga otoka) oporučno je Krk ostavio Mlečanima. Uvjet je bio da ga ovi brane do smrti i da umre bez potomaka. Zarativši s ugarsko-hrvatskim kraljem Matijašom Korvinom te posljedično uslijed takvih vojno-političkih neprilika na otoku i šire, knez se zapravo našao u nezavidnoj situaciji koja je rezultirala mletačkim preuzimanjem otoka 1480. U Kronici doslovce je knez ovako opisan: ''Prisiljen od vrhovne pravde i ne samo zbog povrede u njegovim dužnostima s obzirom na feud (o. Krk) i zbog drugih bezbrojnih uvreda, (što je počinjao) kao čovjek nevjeran i neprijatelj, već također zbog samilosti prema uništenim i rastrgnutim ljudima (na o. Krku), koji su radije nego da podnesu njegov barbarski i vrlo tiranski jaram, uvjeravali da će prije postati podanici i vazali Turaka Vaša je Vedrost (Mletačka Republika) morala prisvojiti sebi svu vlast (nad o. Krkom) što ju je dobrohotno knezu Zuani (Ivanu) i njegovim pređima bila udijelila, (što je bila) providba, koju će svaki čovjek spoznati kao shodnu, dužnu i potrebnu''. U nastavku Vinciguerra opravdava svoje pisanje riječima kako će učiniti ''od neizmjernog i neshvatljivog broja njegovih (kneza Ivana) zločina jedan kratki excerpto (izvadak), po kojemu neka svaki čovjek ostane zabezeknut i uzmogne donijeti sud o svom drugom njegovom opakom i okrutnom životu'' – te dodaje da će propustiti – ''strahovite slučajeve, koji prelaze sve granice, i njegova heretička mišljenja, kojima je toliko puta uvrijedio Njegovo Božansko Veličanstvo, kao osuđujući penitus (posve) pravednost budućega života, zabranjujući krizmu svojoj djeci, kao stvar koja nije potrebna spasenju, već suvišna, hoteći sebi prisvojiti upravu duhovne vlasti, govoreći da je on papa i gospodar na svom posjedu, nudeći se, za četiri dukata, da će ispustiti dozvolu svakom popu da može držati priležnicu, već i publice (javno), bez ikakve crkvene cenzure i ne dopuštajući biskupu da u ikojem slučaju bude nad njim''. Potom se pojedinačno nabrajaju ''probrana nedjela i nepravde'' kneza Ivana. Optužuje ga i za falsificiranje isprava i krivotvorenje mletačkog srebrnog novca. Tako primjerice donosi i podatak o izvjesnom knezu Radiču (Radichio) – bratu bosanskog kralja – kojeg je knez navodno dao umoriti. U jednom recentnom istraživanju (S. Rudić) pokazuje se kako je moguće da u genealogiji bosanske vladarske dinastije Kotromanića ima dovoljno prostora za postojanje kneza Radiča. Kao zanimljivost vrijedi spomenuti i jedna moment vezan uz frankapanske grbove, točnije rečeno uz grbove kneza Ivana (le arme del conte Zuane) koji su se nalazili na javnim mjestima u gradu Krku. Dao ih je ukloniti upravo Vinciguerra i na njihovo mjesto postaviti kipove sv. Marka – simbol Mletačke Republike. Unatoč tomu sačuvali su se pojedini grbovi i to poglavito u sakralnim zdanjima (krčka katedrala, franjevački samostan na Košljunu) ili pak teže dostupnim lokacijama. Osim toga Vinciguerra nam je u svome djelu ostavio pisani postupak kako je zapravo sve ovo sastavio o knezu Ivanu: ''O prvim i posljednjim zgodama kneza Zuane (Ivana) Vaša Vedrost (mletački dužd) može doznati i dobiti istinitog svjedočanstva dijelom iz vlastitih napisa, dijelom od živih uvrijeđenih te dijelom od javnog izvještaja čitavog otoka, zatim pismenih svjedočanstava njegovih vlastitih dvorana, budući da nema nikoga tko bi mogao zanijekati vlastiti rukopis, niti po njemu govoriti suprotno''. Zanimljivo je što se tiče kneza Ivana na sličnim pozicijama kao Vinciguerra i franjevac trećoredac glagoljaš Šimun Klimantović (oko 1460. – prije 1540.) koji je u svojoj pak Kronici iz 1512. ovako opisao krčkog kneza: ''1480. pervara. Tada pride Majer Blaž s vojskom na kneza Ivana Banića v Krk i pojde malo počten van z otoka, a gospoda Bneci vzeše Krk i otok i kneza Iv(a)na. I umri nigde za gorom gladom, všenci ga ujiše zač b(ě)še zau g(ospodi)n i zato ga B(og) kaštiga. I zgubi svoje gospodstvo cića nepravde, ku čińaše v išuli'' (Klimantovićev zbornik/obrednik I, 234v). No, s druge strane isti ti redovnici u svome samostanu na Glavotoku mole jednu sv. misu za dušu pok. kneza Ivana na god njegove smrti – 14. ožujka. Razlog jednog i drugoj leži u činjenici da je knez Ivan prvo darovao glavotočki posjed franjevcima trećoredcima, a potom pred kraj svoj vladavine nakanio dovesti tu pavline dok bi trećoredci bili preseljeni u Bašku. Međutim, franjevci trećoredci glagoljaši su se ipak održali te i danas tu provode svoj redovnički život. S druge pak strane u narodnoj tradiciji knez Ivan ostao je sasvim drugačije upamćen. Tu ponajprije mislimo na pjesmu Turne moj lipi/Oj, turne moj lipi, čije su tri najstarije verzije zabilježene na Dobrinjštini, a tek potom u kaštelu o kome pjeva. Knez je naime upravo u Omišlju 1470. podigao kaštel s kulom. Tu je kasnije zabilježena i pjesma pod naslovom Spomen Iva Frankopana. I kasnije je lik kneza Ivana zaokupljao kako povjesničare, tako književnike i druge istraživače. Spomenimo samo da je 1893. u Trstu učitelj Ivan Muhulja (1862. – 1917.) objavio historičko-narodnu pripoviest pod naslovom Knez Ivan, zadnji Frankopan na Krku. Knjigu je tiskao u vlastitoj nakladi, a 2007. doživjela je i svoj pretisak. Međutim, Ivan VII. Frankopan, kao zadnji krčki knez u relevantnim se povijesnim vrelima pojavljuje kao dobročinitelj i mecena umjetnosti, podupiratelj glagoljice i staroslavenske službe Božje. Tako je u ostavštini kneza Ivana pronađen najstariji glagoljički rukopis s naših područja: Kločev glagoljaš (Glagolita Clozianus) pisan oblom glagoljicom koji se datira u 11. st., dok se uz kneževo ime međuostalima hipotetski vezuje i hrvatski glagoljski prvotisak Misal iz 1483. Knez daruje crkve i samostane na otoku kako posjedima tako i umjetninama. No, ulazi i u sporove s njima. Prema pisanju I. Milčetića knez Ivan i njegova supruga kneginja Elizabeta bili su članovi „Brašćine Majke Božje Goričke” kod Batomlja. Najzad iznimno velika i nezaobilazna zasluga kneza Ivana za otok je naseljavanje Dubašnice i Poljica te dijelova Omišlja i Dobrinjštine stanovništvom sa svojih nekoć kopnenih posjeda (Bužane i dr.). U Krčkoj kronici kao jedan od kneževih pouzdanika (kaštelan) spominje se Petar Krvaćanin/Hrvaćanin koji ima zemlje u Dubašnici. Kada bi htjeli na koncu u nekoliko rečenica sažeti iznesenu problematiku tada bi trebalo istaknuti sljedeće. Knez Ivan ima neospornih zasluga za otok Krk, njegov negativno prikazivanje ima dvojaku funkciju. S jedne strane odraz je određenih događaja na otoku i u velikaškom rodu Frankapana, a s druge pak opravdanje Vinciguerrinih političkih poteza i providurskog upravljanja Krkom. Nasuprot svemu gore izrečenom o knezu Ivanu – Krk kao otok Vinciguerra iznimno cijeni. Tako u dodatku svoje Krčke kronike još piše da bogatstvo otoka pokazuje ''beskonačan broj crkava jer ih ipak ova zemlja, s jednom miljom naokolo, ima više od stotinu i sve dotiranih'' – ali napominje – ''da je otok, i zbog položaja i zbog prirodne plodnosti, ranije bogat i moćan, zbog grabljivosti tirana (Frankapana) opustošen i podivljao''. Kako ne bi sve ostalo samo na deskripciji i jadikovanju, Vinciguerra kao krčki providur navodi svoje zasluge u obnovi otoka i predlaže neke nove poteze. Doslovce piše ovako: ''Vinograde sam dao obraditi i obnoviti te će slijedeće godine vrijediti za trećinu više i moći će se dati u zakup, što će biti kao vječni feud. Ovdašnje vino, u gotovu novcu, donosit će svake godine više od dvjesta dukata''. Napominje da će solane zato što pripadaju Mlečanima donositi ''toliko novca koliko se god bude htjelo''. Ovo zavrjeđuje komentar jer su još 1461. ti isti Mlečani od kneza tražili da potpuno uništi solane! Vinciguerra se još pohvaljuje da je dotadašnjoj podjeli grada Krka na šest dijelova (zatte) s 160 ljudi pridodao još jednu, sedmu zattu i tako povećao broj obveznika na 280. Njihova uloga definirana komunalnim statutom bila je čuvanje krčkih gradskih zidina. Najzad Vinciguerra zaključuje da se probitačnost otoka može postići na dva načina: 1) treba ga naseliti novim pučanstvom (predlaže da se iz Lombardije preseli stotinu obitelji napose ''u Omišalj zbog dobre i prostrane okolice i zbog namjere da ga nastava talijanski svijet'') ; 2) treba osigurati sigurnu plovidbu otokom i tako omogućiti nesmetan promet robom, a što za sobom povlači plaćanje carina i druge trgovačke aktivnosti. Predlaže kako bi se na otoku moglo ''s vrlo malim troškom odgojiti vrlo lijepe pasmine hrvatskih konja (cavalli crovati)''. *** Sažeta verzije Krčke kronike u tiskanom izdanju dostupna je istraživačima već od 19. st. Naime, objavljena je 1844. u djelu Vicka Solitra (1820. – 1878.) Documenti storici sull’Istria e la Dalmazia (Povijesni dokumenti o Istri i Dalmaciji). Potom je njezina prvotna, opširna varijanta publicirana 1876. kod Šime Ljubića (1822. – 1896.) u I. svesku Commissiones et Relationes Venetae (Mletački nalozi i izvještaji). Temeljni pak izvor podataka o životu i djelu Antonija Vinciguerre i nadalje je monografija Bruna Beffa Antonio Vinciguerra Cronico, segretario della Serenissima e letterato (1975.), dok zainteresirani čitatelji Krčku kroniku (sažetu) mogu čitati u hrvatskom prijevodu Solitrove knjige koju je preveo i uredio Vladimir Rismondo te 1989. objavio Književni krug u Splitu. Međutim, bilo bi korisno prevesti Krčku kroniku u njezinoj izvornoj varijanti (i s dodatcima) te objaviti s popratnim komentarom i studijom jer predstavlja u svakom pogledu zanimljivo i kompleksno svjedočanstvo iz srednjovjekovne povijesti otoka Krka, Krčkih knezova Frankapana i uopće hrvatske povijesti druge pol. 15. st., ali poviše svega njezinih glavnih aktera: hrvatskog velikaša kneza Ivana i krčkog mletačkog providura Vinciguerre.



POVEZANOST RADA


Projekt / tema
HRZZ-IP-2014-09-6547 - Izvori, pomagala i studije za hrvatsku povijest od srednjeg vijeka do kraja dugog 19. stoljeća (Damir Karbić, )

Ustanove
Filozofski fakultet, Zagreb

Autor s matičnim brojem:
Tomislav Galović, (272886)