hrvatski

Između tradicije i subverzije : časopis Kaj i kajkavska postmoderna

Nakon srednjeg vijeka tijekom kojeg su hrvatski pisci uglavnom pisali latinskim, kao jezikom državne i crkvene uprave, te staro(crkveno)slavenskim, kao jezikom liturgije i prvotne značajnije hrvatske pismenosti, od 16. stoljeća počinje se pojavljivati sve veći broj književnih djela pisanih tadašnjim regionalno rasprostranjenim hrvatskim jezicima, kajkavštinom u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, čakavštinom u priobalju (Istra i Dalmacija) te štokavštinom u Slavoniji, dubrovačkom i pojedinim priobalnim područjima. Takvo jezično trojstvo nakratko je prekinuto sredinom 19. stoljeća kada pripadnici ilirskog pokreta (1836-1848) s ciljem nacionalne integracije tadašnjih hrvatskih pokrajina za osnovicu zajedničkog jezika tada nastajuće moderne hrvatske nacije odabiru štokavštinu. Taj novonastali nacionalni jezik, koji zovemo hrvatski standardni jezik, otada do danas predstavlja službeni jezik u Republici Hrvatskoj, a čakavština, kajkavština i štokavština su izbačene iz javne komunikacije, pa tako i iz književnosti, te su stvoreni narativi da su to manje vrijedni jezici u odnosu na standardni jezik. No, do njihova nestanka s hrvatske javne scene nikada nije došlo. Osim pojedinih oblika folklorne kulture (narodne pjesme i plesovi), najviše zasluga za to pripada književnosti. Do oživljavanja književnosti na hrvatskim nestandardnim jezicima, prije svega čakavštini i kajkavštini, dolazi u prvoj polovici 20. stoljeća (Fran Galović, Dragutin Domjanić, Miroslav Krleža i Ivan Goran Kovačić). Njihovim odlaskom sa književne scene sredinom 20. stoljeća kajkavska književnost gotovo nestaje. No, do njezina novog oživljavanja dolazi krajem 1960-ih kada se prvo pokreće časopis Kaj, a zatim i mnoštvo drugih aktivnosti kojima je cilj (re)afirmacija kajkavske književnosti i kulture. Stoga ćemo upravo tome časopisu i tome razdoblju posvetiti najviše pažnje u ovome radu. Na inicijativu Stjepana Draganića časopis Kaj pokrenut je 1968. u Zagrebu te predstavlja prvi časopis specijaliziran za kajkavsku književnost i općenito kajkavsku kulturu i znanost. Drugim riječima, njegovim pojavljivanjem kajkavska književnost i proučavatelji kajkavskih tema po prvi puta su dobili kontinuiran medijski prostor. Tako su od 1968. do danas u njemu objavljivali brojni kajkavski književnici, uglavnom pjesnici, ali se na stranicama tog časopisa značajnije počinju javljati i kajkavska proza i drama, te dječja i prijevodna kajkavska književnosti kojih do tada nije bilo ili su se pojavljivali vrlo rijetko. No, osim za oživljavanje, časopis Kaj je zaslužan i za modernizaciju kajkavske književnosti zato što je dio književnika koji su se javljali u njemu uspio kajkavsku književnost približili suvremenim (postmodernističkim) tokovima ne samo u hrvatskoj, nego i europskoj književnosti (Ivo Kalinski, Zvonko Kovač, Ernest Fišer, Božica Brkan, Denis Peričić). Uz to, časopis je zaslužan i za kritičku, znanstvenu i antologijsku verifikaciju kajkavske književnosti (Joža Skok, Mladen Kuzmanović, Olga Šojat, Alojz Jembrih, Ivo Kalinski, Božica Pažur). S obzirom na to da je istovremeno objavljivao te (kritički, znanstveno i antologijski) vrednovao kajkavsku književnost, možemo reći da časopis Kaj nije bio samo njezin pasivni prenositelj, nego i aktivni sustvaratelj. Osim kajkavskoj književnosti te njezinim proučavateljima, časopis je od početka izlaženja do danas bio otvoren i proučavateljima drugih područja kajkavske kulture (jezikoslovcima, povjesničarima umjetnosti, etnolozima, historiografima, muzikolozima itd.). U tom smislu možemo reći da je časopis Kaj svojim danas već gotovo polustoljetnim kontinuitetom (re)afirmiranja kajkavske književnosti i kulture doprinio ne samo počecima institucionalizacije tog nerijetko marginaliziranog odvjetka hrvatske kulture, nego i kulturnoj decentralizaciji Hrvatske. Štoviše, s obzirom na širinu disciplinarnih okvira te nedostatak institucija koje bi se bavile kajkavskom prošlošću i suvremenošću, mogli bismo reći da časopis Kaj na neki način predstavlja i svojevrsnu instituciju kajkavske kulture. Zbog tog pokušaja institucionalizacije kajkavske kulture, što u najmanju ruku nije bilo poželjno kako u vrijeme kada je pokrenut, tako niti u najnovije vrijeme, časopis je u načelu bio subverzivan. No, nasuprot tom u načelu subverzivnom cilju koji je bio u suprotnosti sa službenim i uvriježenim stavovima, strategije i mehanizmi kojima se nastojalo do njega doći nisu bili subverzivni. Niti jedan, naime, od sadržaja objavljenih u Kaju nije glasnije i direktnije, a kamoli borbenije progovorio o potrebi repozicioniranja kajkavske kulture u nacionalnom kontekstu, nego se takve težnje mogu iščitati tek kao podtekst pojedinih priloga, jednako kao što predstavljaju nenametljivi, gotovo prikriveni cilj i samog postojanja časopisa. Umjesto bučnih i polemičkih tonova časopis je do ostvarenja svojeg cilja nastojao (i danas nastoji) doći u načelu smirenim, a prije svega argumentiranim ukazivanjem na neosporne vrijednosti kajkavske (kulturne) prošlosti i sadašnjosti. U tom smislu možemo reći da časopis od njegova pokretanja pa sve do danas obilježava kako eksplicitna okrenutost tradiciji, tako i implicitna subverzivna vokacija, koje dvojstvo je odabrano kao najbolji način za pokušaj reafirmacije i repozicioniranja kajkavske kulture u nacionalnom kontekstu. I dok bi se o metodi moglo raspravljati, konkretan doprinos Kaja dolasku do tog cilja u svakom je slučaju nedvojbeno kapitalan.

časopis Kaj ; kajkavska književnost ; hrvatska književnost ; postmoderna

nije evidentirano