hrvatski

Učinkovitost dekompresijske terapije kralježnice bolesnika s cervikobrahijalnim sindromom

Cervikobrahijalni sindrom uvelike narušava nesmetano obavljanje aktivnosti svakodnevnog života i poslovnih aktivnosti i predmet je brojnih istraživanja. Kompresija neuroloških struktura zbog hernije diska u kralježnici s osjetno-motornim deficitom predstavlja indikaciju za operativno liječenje. Posljednjih godina poraslo je zanimanje za trakciju (dekompresiju) kao način liječenja te su razvijene brojne nove metode zasnovane na neurofiziološkim i biokemijskim načelima. Zbog toga se trakcija sve više primjenjuje u liječenju različitih stanja. Dekompresijska terapija kralježnice predstavlja neinvazivni pristup u liječenju cervikobrahijalnog sindroma. Cilj ovog istraživanja je provjeriti uspješnost dekompresijske terapije kralježnice mjerene kao ishod na specifičnim neurodinamičkim testovima kod bolesnika s cervikobrahijalnim sindromom, te utvrditi povezanost sociodemografskih čimbenika s uspješnošću dekompresijske terapije kralježnice kod cervikobrahijalnog sindroma. U istraživanju je sudjelovalo 50 sudionika (žena je 54%), s cervikobrahijalnim sindromom dobnog raspona od 28 do 68 godina s prosjekom 50. Akutno trajanje simptoma zabilježeno je kod 62% bolesnika, a kronično kod 38%. Frekvencija dolazaka na terapiju kreće se od 3 do 8, s dominantnom vrijednošću 4. Za potrebe istraživanja koristila su se tri specifična testa: Slump test, Spurlingov test i test cervikalne distrakcije. Osobe s cervikobrahijalnim sindromom nakon provedene dekompresijske terapije kralježnice značajno se razlikuju u ishodu na Slump testu, Spurlingovom testu i testu cervikalne distrakcije u odnosu na stanje prije terapije: nakon terapije ima značajno više osoba koje uspješno prolaze navedene testove. Od promatranih sociodemografskih obilježja, značajna se pokazala dob sudionika: sudionici koji uspješno rješavaju Slump i Spurlingov test nakon terapije značajno su mlađi od neuspješnih. Kronični bolesnici nakon terapije postižu značajno slabiji ishod na sva tri testa, u odnosu na akutne bolesnike, a te se dvije skupine ujedno razlikuju i po dobi: kronični bolesnici značajno su stariji, dok po broju dolazaka na terapije nije nađena značajna razlika. U regresijskoj analizi trajanje oboljenja pokazalo se kao značajan prediktor, za razliku od dobi koja nije značajna. Spol, tjelesna težina te broj dolazaka na terapije nisu povezani s učinkom na testovima.

cervikobrahijalni sindrom ; dekompresijska terapija ; trakcija ; neurodinamički test

nije evidentirano