hrvatski

Pariz ili sjajno mjesto za nesreću

Zahvaljujući feljtonima Antuna Gustava Matoša, Pariz još od razdoblja moderne čini važnu komponentu hrvatske književnosti. Pariz je grad svjetionik i grad magnet o kojem se tvori književni mit (Vereš 1989). Ironizacija i demontaža tog mita počinje Krležinom novelom Hodorlahomor Veliki ili kako je Pero Orlić prebolio Pariz, a nastavlja se romanom Vjenčanje u Parizu Krste Špoljara. U kontekstu tvorbe hrvatskog imagema o Parizu važno mjesto zauzima roman Sjajno mjesto za nesreću (2009.) Damira Karakaša. Rad analizira reprezentaciju Pariza u romanu Sjajno mjesto za nesreću, oslonom na književnu imagologiju te teorijske tekstove Michela De Certeaua, Gillesa Deleuza i Félixa Guattarija. Sjajno mjesto za nesreću je roman koji dokida idiličnu sliku Pariza kao grada raskoši, umjetnosti i kulture te se, kao takav, nastavlja na tradiciju demontaže mita o Parizu započetu u tekstovima Miroslava Krleže i Krste Špoljara. Pariz je viđen iz pozicije marginalca, imigranata i postmodernog urbanog nomada.

grad u književnosti; heteropredodžbe; mit o Parizu; nomadizam; reprezentacija grada

Rad je objavljen i u Knjizi sažetaka.