hrvatski

Dubrovački prinos hrvatskoj pravopisno-jezičnoj standardizaciji u drugoj polovici XIX. stoljeća

Zahvaljujući jezičnoj politici koju je u Zagrebu vodila Jugoslavenska akademija i uvažavanjem prijedloga koji su dolazili iz Dubrovnika, a koji su se kao jedini mogući nametali i zbog drugih razloga, između Zagreba i Dubrovnika krajem XIX. stoljeća nije došlo do normativnoga rascjepa, već do integracije. Integracijom pod vodstvom Zagreba željelo se obuhvatiti ne samo prostor Trojedne Kraljevine, već i prostor Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije. Kao rezultat te jezične politike nastala su krajem XIX. stoljeća u Zagrebu ključna normativna djela hrvatskih vukovaca. Međutim, Srbijanci ih nisu prihvatili i procijenili su – kako 1900. godine svjedoči srpski političar, diplomat, povjesničar i filolog Stojan Novaković (1842.–1915.), učenik Đure Daničića, – da »Hrvati misle da iz jedinstva u načelu stvorenog ali neizvršenog mogu sasvim istisnuti srpsko ime, ograničivši ga, može biti, jedino na Kraljevinu Srbiju«.

Dubrovački prinos hrvatskoj pravopisno-jezičnoj standardizaciji u drugoj polovici XIX. stoljeća

nije evidentirano