hrvatski

Digitalna humanistika i nacionalna filologija: slamka spasa ili adrenalinska injekcija?

Sintagma digitalna humanistika (engl. digital humanities) postala je posljednjih godina učestalom u akademskome diskursu, osobito u prijavama za potpore znanstvenoistraživačkim projektima. Postavlja se pitanje radi li se o pomodnoj sintagmi, označitelju čije označeno nije uvijek najrazumljivije ni prijaviteljima na natječaje, pa čak ni institucijama koje iniciraju projekte u kojima se ova i slične sintagme pojavljuju na ključnim mjestima. Nije prijeporno kako digitalna tehnologija ima važnu ulogu u promjeni načina provođenja istraživanja u akademskim ustanovama, dapače mnogi autori smatraju kako ona toliko mijenja samo poimanje znanstvenoga istraživanja da utječe i na epistomologije i na ontologije koje su u podlogama istraživačkih programa (v. Berry 2012). Stoga se u filološkom polju nerijetko upotrebljava i opozicija klasičnoga pomnoga čitanja i novoga, tzv. udaljenoga čitanja (engl. distant reading). Za razliku od tradicionalne humanistike koja se bavila minimalnim djelićem svoga interesnoga polja (primjerice kanonskim književnim djelima), suvremena humanistika, konkretno filologija, mora prihvatiti da proučavanje cjelokupnoga korpusa više nije stvar vremena nego metode (Moretti 2007). Novi, naizgled bezgranični digitalni arhivi tekstova koji su istraživaču doslovce nadomak ruke zahtijevaju sustavnije promišljanje s dugoročnijim ishodima, koji nisu ograničeni administrativnim zahtjevima za kratkoročnim izvješćima i rezultatima. U hrvatskome kontekstu velik problem predstavlja i nedostatak temeljnog obrazovanja u kvantitativnome i računalnome pristupu tekstovima na većini filoloških studijskih programa. Ovaj pregledni rad stoga želi ukazati na ključne probleme i ponuditi moguće smjernice prije svega u studiju kroatistike kao nacionalne filologije.

arhiv; digitalna humanistika; filologija; kvantitativni metodološki pristupi; računalni obrat

nije evidentirano