hrvatski

Tko se smije i što se smije u vicu: Antanaklaza kao model humora

U suvremenim se retoričkim i stilističkim priručnicima antanaklaza najčešće definira kao ponavljanje riječi različita leksičkog značenja, a istoga podrijetla (npr. izreka Calvina Coolidgea: The business of America is business.) ili ponavljanje homonimnih riječi različita značenja (npr. Prvi put idem na put.). U prvome tipu, koji bi se mogao imenovati polisemijskim, osvješćuju se značenjske razlike u riječima istoga podrijetla ili im se pridaju nova značenja, dok je u drugome, homonimijskome tipu naglasak često na postizanju humornoga učinka uočavanjem prividnih etimoloških veza. Prvi se tip nerijetko izjednačava sa silepsom ili dijaforom, a drugi s etimološkim figurama paronomastičnog učinka. Ovaj rad želi problematizirati upotrebu antanaklaze kao modela humora u vicevima kao osobitom narativnom žanru. Analizirani korpus predstavljaju zapisi viceva iz Arhiva rukopisnih zbirki Katedre za hrvatsku usmenu književnost na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Dvojaka narav i funkcija antanaklaze odražava se i u humoru koji se postiže u vicevima, a srodnost s dijaforom i silepsom utječe na raspon humorističnoga potencijala. Polisemija i homonimija u vicevima s antanaklazom kao modelom humora ne mogu se razumjeti samo iz lingvističke perspektive nego zahtijevaju i retorički i folkloristički pristup, odnosno stavljanje naglaska na krajnji učinak i neposredni kontekst kazivanja. Izlaganje propituje i usmenost kao conditio sine qua non vica s obzirom na homonimni tip antanaklaze koji se, budući da najčešće (kao i u naslovu izlaganja) nije i homofoničan (primjerice: Dođe lik doktoru i kaže: Doktore, doktore, suzi mi oko! I doktor mu suzi oko.), najbolje realizira u pisanoj inačici.

antanaklaza; homonimija; humor; polisemija; retorika; stilistika; vic

nije evidentirano