hrvatski

Dubrovčani - biskupi Trebinjsko-mrkanske biskupije

Sufraganski odnos Trebinjsko-mrkanske (Trebinjske/Mrkanske) biskupije prema Dubrovačkoj (nad)biskupiji bio je presudan što su kroz dugu prošlost te biskupije biskupi i ostali crkveni dostojanstvenici bili uglavnom Dubrovčani, tj. pripadnici dubrovačkog klera. Međusobne veze sežu još u 11. stoljeće, što potvrđuje najstariji sačuvani dokument Državnog arhiva u Dubrovniku, bula pape Benedikta VIII. iz 1022. godine. Od 1252. godine, kad je srpski kralj Uroš I. iz Trebinja protjerao trebinjskog biskupa Salvija, trebinjski su biskupi rezidirali u Dubrovniku ili na otoku Mrkanu. Godine 1284. od dubrovačke vlasteoske obitelji Tefla dobili su benediktinski samostan i crkvu sv. Marije na Mrkanu pa su od konca XIII., ili početka XIV. stoljeća, stolovali na otoku Mrkanu zbog čega su dobili dodatak mrkanski. Trebinjsko-mrkanske biskupe predlagao je dubrovački Senat, a potvrđivao Papa. To su pravo Dubrovčani stekli darovanjem otočića ispred Molunta trebinjskom biskupu 1423. godine. Zbog tog su trebinjsko-mrkanski biskupi uglavnom bili dubrovački uglednici. Za Republiku je bilo važno tko će biti trebinjsko-mrkanski biskup, jer su preko njega kontrolirali katolike u svom zaleđu, a s druge strane, on je uglavnom zamjenjivao dubrovačkog (nad)biskupa, ili bio njegov generalni vikar. Dubrovački crkveni velikodostojnici upravljali su Trebinjsko-mrkanskom biskupijom sve do 1890. godine, kada je ustanovljena crkvena hijerarhija u Bosni i Hercegovini. Posljednji dubrovački biskup koji je upravljao tom biskupijom bio je Mato Vodopić (1882.–1890.).

Dubrovčani ; biskupi ; Trebinjska/mrkanska biskupija ; Mrkan.

nije evidentirano