hrvatski

Barokne četverolisne crkve u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Prilog istraživanju tipologije sakralne arhitekture 18. stoljeća

Osamnaesto je stoljeće na srednjoeuropskom prostoru, pa tako i u kontinentalnoj Hrvatskoj, jedno od najintenzivnijih razdoblja razvoja sakralne arhitekture. Rezultat je to povoljnih okolnosti, intenzivne katoličke obnove i širenja teritorija pod vlašću Habsburgovaca prema istoku te porasta broja stanovnika. Posljedica takvih okolnosti upravo je nevjerojatan intenzitet gradnje i opremanja crkava. Dotrajale i premalene crkve u to se doba zamjenjuju novima, zidanima, a u znatno većoj mjeri nego u ranijim razdobljima podižu se i nove sakralne građevine, od malih kapelica i poklonaca, preko mnogobrojnih novih župnih crkava, sve do monumentalnih proštenjarskih crkava okruženih cinktorom. Četverolisne crkve posebno su zanimljiv primjer novoga oblikovanja prostora koji je odgovarao potrebama nove liturgije. Iznimno sceničan prostor ostvaruje se izdvajanjem svetišta te oblikovanjem centralno zasnovanog broda, flankiranog sa sve četiri strane jednakim prostorima bočnih kapela i svođenog slavoluka, pa cjelina nalikuje na djetelinu s četiri lista. Tako ostvaren dojam prelijevanja prostora naglašavaju i krivulje kao prostorne granice, a raskošna oprema upotpunjuje taj barokni Gesamtkunstwerk, jedinstvo prostora i opreme kojim se promatrač lakoćom prenosi u nezemaljski svijet baroknoga theatrum sacrum. Osim iznimne kvalitete baroknog oblikovanja prostora, skupina četverolisnih crkava posebno je važna i kao svojevrstan rasadnik novih rješenja arhitektonskog oblikovanja i spoja arhitekture i opreme koji se prvi put u našoj umjetnosti javio u crkvama ove tipske skupine, a poslije će se primjenjivati i u drugim tipovima crkava u Hrvatskoj: centralizirani tlocrt, svođeni slavoluk kao prijelazni element iz prostora broda u svetište, nadsvođivanje češkom kapom, oblikovanje zaobljenih uglova broda, difuzno svjetlo, bogato opremanje interijera štukaturama i zidnim oslikom, naglašena sceničnost prostora istaknuta i smještajem oltara. Unutar korpusa četverolisnih crkava 18. stoljeća kronološki možemo razlikovati tri razdoblja gradnje koja se odlikuju specifičnim obilježjima oblikovanja prostora. Prva četverolisna crkva sv. Ladislava podignuta je i opremljena prema narudžbi zagrebačkog biskupa Jurja Branjuga na biskupskom posjedu u Pokupskom u razdoblju od 1736. do 1739. godine. Nadovezujući se na velike narudžbe zagrebačkoga Kaptola kojima se promiče kult svetoga kralja Ladislava, za gradnju i opremanje crkve angažirana je kvalitetna strana radionica. Tako četverolisni tip dolazi kao gotovo rješenje iznimne kvalitete prostornog oblikovanja koje uvelike utječe na kasniji razvoj arhitekture u Hrvatskoj te u susjednoj Štajerskoj. Ubrzo se po uzoru na crkvu u Pokupskom grade crkve u Donjoj Kupčini i Rogatcu. Sredinom stoljeća sagrađene su monumentalne četverolisne crkve koje su redom najbolja ostvarenja barokne arhitekture i umjetnosti u regiji: crkva Blažene Djevice Marije Jeruzalemske u Trškome Vrhu kod Krapine, crkva u Sladkoj Gori i u Ehrenhausenu. One omogućuju izvrstan uvid u raspon rješenja kasnobarokne arhitekture u jugoistočnom dijelu srednjoeuropskog prostora. I nakon završetka razdoblja procvata kasnobarokne arhitekture, u bitno izmijenjenim okolnostima u kasnobaroknom ≫jozefinskom≪ razdoblju, nastavit će se primjena reducirane varijante četverolisnog tipa, pa se u okolici Zagreba podižu mnoge crkve građene u tom stilu: u Šišincu, Rečici, na Novoj Vesi, u Zaboku i Žažini pa sve do crkve u Prišlinu iz prve polovice 19. stoljeća. Takav se stil dugotrajno primjenjivao ne samo u gradnji župnih crkava nego i u gradnji manjih kapela što pokazuje u kojoj je mjeri prihvaćen u lokalnim graditeljskim radionicama. Četverolisne se crkve u ovoj knjizi razmatraju u kontekstu problematike srednjoeuropske arhitekture baroknog razdoblja ; prikazano je oblikovanje i podrijetlo tlocrtnog tipa, razlozi njegova prihvaćanja te promjene koje nastaju njegovim prihvaćanjem i širenjem u pojedinim razdobljima gradnje, ali i u različitim razinama narudžbi. Složene okolnosti gradnje i opremanja baroknih crkava zahtijevaju i složen pristup u njihovu istraživanju. Osim formalne analize tlocrtno-prostornog rješenja i kronologije gradnje, tradicionalnih pitanja povijesno-umjetničkih istraživanja, potrebno je razmotriti i niz drugih pitanja, poput utjecaja naručitelja i concetta na kojemu se temelje tako složene narudžbe. Posebno je važno pitanje autorstva koje je vezano i za istraživanje širenja i usvajanja rješenja u arhitekturi. Za razliku od dosadašnjeg pristupa – pripisivanja ukupnog korpusa jednome autoru – ovdje je skupina četverolisnih crkava razmatrana u kontekstu djelovanja graditeljskih radionica, njihove prakse i primjene predložaka i u arhitekturi i u dekoracijama. Istraživanjem ovoga korpusa i utjecaja ocrtava se gusta mreža veza među radionicama jugoistočnog dijela srednjoeuropskog prostora koje su prelazile današnje granice.

barok; četverolisni tip; tipologija; sakralna arhitektura; sjeverozapadna Hrvatska

nije evidentirano