hrvatski

Konceptualizacija doma pri osamostaljivanju mladih na području grada Zagreba

Autorica obrađuje problematiku stvaranja doma pri osamostaljivanju mlađih osoba na području grada Zagreba. Razmatranjem pojma doma s kazivačima dolazi do odgovora kako je dom pozitivno konotiran subjektivan osjećaj u stalnoj mjeni i stanju nedovršenosti. Rezultati istraživanja pokazuju da dom nije nepromjenjiv, postojan osjećaj vezan uz samo jedan prostor ili uz samo konkretno mjesto, da se ne može "zdravo za gotovo", pretpostaviti da postoji i da nastaje "sam od sebe". Sigurnost, ugoda, osjećaj da smo na svojem i da možemo biti svoji rezultat su aktivnih napora samih stanara, ponajviše uspostavom kontrole nad prostorom te naknadne rutinizacije, ali i konteksta u kojem se useljavanje u određeni prostor odvija, a ne pasivna tekovina prostora koja na stanara "prelazi" useljenjem. Ti aspekti doma su isto tako fluidni i nestalni te ih, kroz mijene i intervencije u prostor godinama nakon useljenja nanovo tražimo i potvrđujemo, pojačavamo i reorganiziramo, ukratko, izgrađujemo dom. Stvaranje doma kao čin osamostaljenja se može promatrati kroz prizmu liminalnosti gdje stanari kroz postupke stvaranja doma od prvih promišljanja o osamostaljenju, preko uređenja prostora do prvih posjeta rodbine i prijatelja preuzimaju kontrolu nad vlastitim prostorom koji služi kao sredstvo reprezentacije i ispunjenja osobnih potreba.

stvaranje doma; mladi; Zagreb

nije evidentirano