hrvatski

Kratki osvrt na razvoj rendgenske difrakcije u polikristalu

Paul Scherrer i Peter Debye izradili su 1916. kameru s pomoću koje su uspjeli ostvariti prvu rendgensku difrakciju u prahu LiF. Neovisno o njima, A. W. Hull je iste godine uspio ostvariti difakciju u prahu željeza. Zajedno s W. P. Daveyjem izračunao je i nacrtao posebne logaritamske krivulje s pomoću kojih je uspio indicirati mnoge metalne strukture. Te krivulje, kasnije nazvane Hull-Daveyjeve, bile su u upotrebi sve do sedamdesetih godina prošloga stoljeća i tek su pojavom snažnih računala polako pale u zaborav. Zahvaljujući P. Scherreru, već se 1918. moglo određivati veličinu kristalita iz proširenja difrakcijskih linija (Scherreova jednadžba). Rendgenska difrakcija u prahu omogućila je procvat istraživanja višefaznih materijala što je pospješilo određivanje kristalne strukture kao i definiranje faznih dijagrama. Kasnije je primjena elektronske difrakcije omogućila istraživanje vrlo sitnih uzorka, a neutronska difrakcija istraživanje magnetskog uređenja u materijalu. H. Rietveld je 1966. predložio matematičku obradu cijele difrakcijske slike polikristala s ciljem određivanja kristalne strukture, a to je bilo omogućeno razvojem računalne tehnike i suvremene instrumentacije. Bitni napredak u nizu istraživanja kristalne strukture i mikrostrukture polikristala kao i vremensko razlučivanje dimamičkih procesa u kristalu ostvaren je sinkrotronskim zračenjem nakon 1970. Mogućnosti difrakcije u polikristalu ilustrirane su primjerima iz znanstvenih radova autora

rendgenska difrakcija u polikristalu

nije evidentirano