hrvatski

Mitski jezik u hrvatskoj fantastičnoj prozi

Svjesni izravne navezanosti jezične na mitsko- religioznu svijest u kojoj se jezične tvorevine pojavljuju ujedno i kao mitske, zbog čega posjeduju mitske moći, pristupilo se razotkrivanju takvih mitsko-religiozno-jezičnih struktura u svim tekstovima hrvatske fantastične proze zbog njezina korespondiranja s nadnaravnim, iracionalnim. Osobita pozornost posvećena je formulativnim oblicima (proizvodećem radu jezika) uz promišljanje njihove funkcije unutar cjeline žanra, pri čemu se uvijek imalo na umu njihovi intertekstualnu povezanost sa starijim književnim vrstama u kojima se javljalo fantastično. Fantastična se književnost postavlja obvezujuće prema svome primatelju. Ako je proizvedeni događaj važniji od zbiljskoga, imamo razloga razmišljati o performativnosti koja se, slično mitskome iskazu, ostvaruje u fantastičnome. Ako je pojedinim fantastičarima put ekstaze ili nadnaravnog, onostranog viđenja stvarateljski postupak, onda nije bezrazložno potražiti u podležećim strukturama njihovih djela vezu s vrhuncem svih mističnih tekstova – otkrivenjima ili apokalipsama, koje su prototekst gotovo čitavoga srednjovjekovnoga korpusa književnih djela s obilježjem čudesnog, nadnaravnog ili fantastičnog, u širem smislu, a nalazimo ga i u novijoj hrvatskoj fantastici. Performativnost fantastičnoga teksta vidi se upravo u tome što budi potisnute strukture mitske svijesti i kod čitatelja duboko uronjenih u gnoseološko mišljenje. Ono što u jeziku fantastike izgleda kao akomunikativno, nerazumljivo i neizrecivo, zapravo je poziv na dublje razumijevanje teksta, na dublju razinu komunikacije kako bi sam čitatelj bio uveden u tajno znanje koje “nemuštim” jezikom pokušava izreći autor. A ako njezin iskaz ima tu moć da reorganizira čitateljevo iskustvo, onda s pravom možemo govoriti o performativnosti.

mit; diskurs; hrvatska književnost; fantastika

nije evidentirano