hrvatski

«Socijalno kršćanstvo» kao temeljna odlika pobožnosti stanovnika istočnojadranskih gradova i komuna u razvijenom i kasnom srednjem vijeku

«Socijalno kršćanstvo» je pojam koji koriste pojedini strani medievisti kao tehnicus terminus vezan uz religioznost za razdoblje od 13. do konca 15. stoljeća, kada se kao osnovni izričaji kršćanske pobožnosti zrcale u općem jačanju solidarnosti i milosrđa u isprepletenoj mreži ljudskih odnosa, bilo da se radilo o urbanim ili seoskim zajednicama. «Socijalno kršćanstvo» u spomenutom razdoblju karakterizira i snažno odmicanje od ranijih vjerskih vrijednosti, izraženih prije svega u introspektivnoj benediktinskoj i cistercitskoj pobožnosti, a koja je polazila od pretpostavke da se kršćanski materijalni i vječni život može postići samo osobnim usavršavanjem i, gotovo namjernom, pasivnošću prema društvenoj zajednici. Najsnažniji poticaj «socijalnom kršćanstvu», kao što je pokazao i J. Le Goff, izražen je u djelovanju sv. Franje Asiškoga kao predstavnika novog izražavanja kršćanskog morala i vrlina kroz aktivan pristup prema društvenoj zajednici u kojoj vjernik živi i pojedincima koji tu zajednicu čine. U kasnijem razdoblju srednjeg vijeka i u novim svakodnevnim okolnostima (primjerice epidemije kuge) istaknuti predstavnici «socijalnog kršćanstva» bili su sv. Bernardin Sijenski, sv. Katarina Sijenska, pa čak i Bogorodica koja u tom razdoblju doživljava potpunu rehabilitaciju (kao mediatrix Christianorum) u odnosu na razdoblje rane skolastike kada je na sebi nosila težak teret Evinog sudjelovanja u prvom grijehu. «Socijalno kršćanstvo» kao novi vid pobožnosti izražavalo se na razne načine: kroz aktivno milosrdno i solidarno međudjelovanje članova profesionalnih i religioznih bratovština, izražavanje stvarne potpore stanovnika svih društvenih staleža prema siromasima, robovima, slugama i drugim osobama na rubovima društva ; vrijeme kužnih epidemija izvrstan je primjer praktičnog promišljanja «socijalnog kršćanstva» jer se sve češće zajedničkim naporom stanovnika ili samostalnim djelovanjem bogatih pojedinaca utemeljuju hospitali i leprozoriji koji pružaju brigu za stare, bolesne, siromašne i gubavce. Sličan izričaj ove, nove pobožnosti bilo je i pomaganje siromašnih djevojaka mirazom za udaju, a u cilju pojačane prokreacije decimiranih gradova i sela, prvo prakticiran na Apeninskom poluotoku, a vrlo brzo i u komunama na našoj obali. Ova, nova pobožnost izražavala se i u posljednjim ispraćajima pokojnika kroz težnju okupljanja što većeg broja stanovnika – laika i klerika, bogatih i siromašnih, članova bratovština – u nastojanju da se na prijelaz duše jednog pokojnika u drugi svijet usredotoči svaki čovjek, cijela zajednica. I razni drugi oblici religioznosti sadržani unutar «socijalnog kršćanstva» ukazuju na sve jaču angažiranost svakog vjernika u njihovom društvenom okruženju. «Socijalno kršćanstvo» se, na sreću, može vrlo dobro pratiti jer je prilično dobro dokumentirano u vrelima, prije svega privatno-pravnim kao posljedica tzv. «demokratizacije» u njihovu pisanju, ali i u komunalnim i bratovštinskim statutima, književnim djelima i drugim vrelima tog razdoblja, koji zorno pokazuju da se «socijalno kršćanstvo» snažno ostvarivalo u onovremenom svakodnevnom životu. U izlaganju će se, na temelju spomenutih izvora, pokušati ukazati na samo neke izričaje ove pobožnosti koja je dominirala u razdoblju od 13. do 15. stoljeća i bitno utjecala na kreiranje individualnog i socijalnog mentaliteta kasnog srednjovjekovlja na prostoru od Poreča do Kotora.

socijalno kršćanstvo; istočnojadranske komune i gradovi; razvijeni i kasni srednji vijek

nije evidentirano