hrvatski

Sredstva za zaštitu bilja i vode

Uz sve prednosti koje nam pružaju, sredstva za zaštitu bilja (pesticidi) imaju i čitav niz nedostataka. Glavni nedostatak kemijskih mjera borbe protiv nametnika jest njihov negativni utjecaj na okoliš. Iako primjenom pesticida možemo direktno ili indirektno utjecati na različite činitelje okoliša, posljednjih desetljeća sve veća se pažnja usmjerava na negativni utjecaj pesticida na kakvoću voda i to naročito vode za piće. Sredstva za zaštitu bilja (naročito herbicidi) u vodu mogu dospjeti na različite načine. Direktna onečišćenja dešavaju se već kod proizvodnje, zatim prilikom pripreme sredstva za prskanje, aplikacijom u blizini vodotoka ili akumulacija (jezera, mora), nepravilnim rukovanjem s utrošenom ambalažom i sl. Ipak, indirektna onečišćenja voda spiranjem i ispiranjem kroz profil tla, do podzemnih voda, imaju znatno veći utjecaj na kakvoću voda. Da bi se smanjio rizik a onečišćenje svelo unutar propisanih granica, potrebno je detaljno poznavati dinamiku pesticida u tlu. Procesi adsorpcije, desorpcije, difuzije i degradacije u direktnoj su vezi s perzistentnošću i ispiranjem neke molekule pesticida u tlu. Isto tako nisu svi pesticidi jednaki zagađivači voda. Tako se isto sredstvo potpuno drugačije ponaša u različitim tipovima tala. Neka područja (npr. krška polja) zbog nedovoljnog sadržaja glinenih minerala, organskih koloida (humusa), kao i zbog propusnog matičnog supstrata, spadaju u skupinu visoko rizičnih zona, te u tom slučaju primjenu pojedinih ispiranju sklonih herbicida, treba potpuno isključiti. U prvoj vodozaštitnoj zoni potpuno se zabranjuje primjena bilo kojeg sredstva za zaštitu bilja. U drugoj zaštitnoj zoni dopušta se primjena manje opasnih pripravaka. Zabranjuje se primjena bilo kojeg herbicida na određenim prostornim izolacijama uz vodotoke, jezera, prirodne ili umjetne akumulacije, te na i u kanalima povremeno ili djelomično plavljenim vodom. Dopuštenje za primjenu zrakoplovom imaju samo neka manje opasna sredstva. Uz sve navedene propise i mjere opreza, gotovo da nema zemlje u kojoj ostatne količine nekih često rabljenih i eksponiranih pripravaka ne premašuju maksimalno dozvoljene količine rezidua (0, 1 µg/l za svako sredstvo pojedinačno ili 0, 5 µg/l kao suma svih prisutnih). Tako ljetos čitamo (Agrow, 384) da su rijeke u Velikoj Britaniji uglavnom kontaminirane pesticidima u količinama većim od 0, 1 µg/l. U podzemnim vodama najčešće su prisutni diuron, izoproturon, atrazin, simazin, mekoprop, MCPA, klortoluron i glifosat. Oko 30 % površinskih voda Francuske loše je ili vrlo loše kakvoće. Više od 20 % Francuza pije vode koje sadrže pesticide u količinama koje su iznad europskim propisima dopuštenih normi. Ni mjere donijete 1998. godine, svrha kojih je bila da se izloženost rijeka, obalnih voda, podzemnih i plitkih voda pesticidima smanji, nisu polučile željene učinke. Kasnijim uvođenjem taksi na pesticide (2000. g.), strožom kontrolom uređaja za prskanje kao i same primjene pesticida, te uvođenjem novih načina prskanja, polučeni su određeni iako još uvijek nezadovoljavajući učinci. U Francuskoj je naime polovica poljoprivrednih površina smještena u tzv. opasnim zonama ili u blizini izvorišta voda. Federalni institut za okoliš Švicarske, izvješćuje da vode rijeka i jezera u toj zemlji sadrže povremeno veće količine pesticida od propisom dopuštenih. Zbog toga predlažu da se zabrani njihova uporaba. I u susjednoj nam Sloveniji koja ima ustrojen sustav stalnog motrenja značajnih pesticida, nađene ostatne količine često premaše propisom dopuštene. Shodno rezultatima donose se zabrane ili povremene zabrane primjene pojedinih herbicida (acetoklor, atrazin, metolaklor). Gdje god je uspostavljen sustav stalnog motrenja, situacija je veoma slična. Upravo zbog sveg navedenog u gotovo svim zemljama svijeta donose se posebni zakonski propisi uz pomoć kojih se nastoji spriječiti kontaminaciju voda bilo kojom vrstom zagađivača. Direktivom 80/778 Savjeta europske ekonomske zajednice, koja je kasnije nadopunjena Direktivom 98/83 Savjeta unije, članice Zajednice obvezne su poduzeti odgovarajuće mjere u smislu zaštite voda. FOCUS programima (Forum za koordinaciju modela ponašanja pesticida i primjena istih u praksi) razrađeni su matematički modeli na 11 geopedološki različitih lokacija za praćenje ponašanja pesticida u podzemnim vodama i na 9 lokacija u rijekama. Tim programima određuju se potencijalno za okoliš rizični pesticidi, sastavlja se kandidaciona lista te se uspostavlja sustav njihova stalnog motrenja. U SAD-u je počev od 1974. god. do danas donijeto više zakonskih odredbi. Sve su objedinjene pod nazivom „Safe drinking Water Act“, a zadaća kojih je uspostaviti cjelovit nadzor i kontrolu površinskih i podzemnih voda. Tim propisom utvrđena je lista od 50 potencijalno rizičnih pesticida za koje je potrebno uspostaviti sustav stalnog motrenja. Ovisno o okolnostima, lista se mijenja od jedne do druge savezne države. U Hrvatskoj postoji više relevantnih državnih institucija (Ministarstvo zdravstva, Ministarstvo za zaštitu okoliša, Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva) u domeni čijih djelatnosti je i nadzor nad kakvoćom voda Hrvatske. Zakon o zaštiti bilja i prateći propisi, Zakon o otrovima i prateći propisi, Uredba o opasnim tvarima u vodama i dr., nalaže uspostavu nadzora i sustava stalnog motrenja svih potencijalnih zagađivača. U Hrvatskoj se sustavno prati sadržaj različitih organskih i anorganskih onečišćenja u pitkoj vodi i vodama za drugu uporabu. Sustavno se prate i neki pesticidi (klorirani ugljikovodici, neki triazini i dr.). Ipak, do danas nije oformljen interdisciplinarni tim stručnjaka koji bi cjelovito obuhvatio ovu problematiku. Upravo zbog rečenog u Hrvatskoj nije obznanjena cjelovita „kandidaciona lista“ odnosno lista potencijalno rizičnih pesticida.

sredstva za zaštitu bilja; voda

nije evidentirano