hrvatski

Pareyson, Levinas i etike konačnoga. Ususret novopoganstvu.

Kroz prizmu talijanskog filozofa Luigia Pareysona i Levinasa knjiga se bavi duhovnom ostavštinom Zapada nastaloj nakon Hegelovog sustava koja je skončala u historicizmu i "mistici konačnoga" kojoj Pareyson i Levinas na tragu judeokršćanske inspiracije njihovih filozofija nude "transcendenciju beskonačnoga" kao uvjet mogućnosti filozofiranja (Pareyson) i etike (Levinas). Izvodeći hermeneutika iz ontologije, a ne obrnuto, kao u slučaju Gadamera, Pareyson postulira izvanjezični karakter jezičnosti, pri čemu povijest ne promatra kao apsolut, već kao mjesto i prostor "objavljujuće misli" koja je u sebi uvijek više od onog izrečenog u samom interpretativnom činu što je uvjet mogućnosti same interpretacije polazeći od "ontologije neiscrpivoga" (Pareyson). Levinas pak, polazeći od fenomenologije ljudskog lica također dolazi do zaključka o "suvišku", o prisutnosti koja se ne iscrpljuje u prisutnom, povijesnom. Iz toga i jedan i drugi na svoj specifični način razvijaju etiku odgovornosti u kojoj je drugi nesvodiv na istoga, na ono faktično povijesno prisutno koje bez "odsutnoga", beskonačnoga, veoma lako postaje manipulativno, totalitarno i totalizirajuće, pledoaje za nasilje nad drugim, kako svjedoči cijela povijest Zapada. Etike konačnoga pak napuštaju judeokršćansko naslijeđe i shvaćanje povijesti, koje nisu protukršćanske, već istu tradiciju gledaju kao skup mitova i simbola korisnih za etičko usavršavanje čovjeka shvaćenog u njegovoj radikalnoj konačnosti, pri čemu se samodefiniraju kao novopoganstvo (Natoli) jer je grštvo njihova inspiracija, polazeći od smrti Boga kao definitivnog događaja. Etike konačnoga stoga su logičan ishod Božje nekroze i osvojene čovjekove zrelosti u opredjeljenju za radikalnu zemaljskost, kako je proklamirao Nietzschov Zaratustra. Dijalog između ove dvije paradigme, grčke i judeokršćanske, a to je zaključak autora knjige, kroz povijest je uvijek bio plodan, iz njega je i nastala Europa u toj dijalektici i preplitanju što je dovodilo dao spretnih sinteza ali i sukoba.

Luigi Pareyson; Levinas; duhovna ostavština Zapada; historicizam; etika odgovornosti; etika konačnog

nije evidentirano