hrvatski

Pareyson, Vattimo, i problem retoričke istine između «ništa više» i «malo više»

Postmoderna racionalnost definira se kao retorička racionalnost na scijentističkoj paradigmi binoma verifikacija/falsifikacija u kontekstu historicizma koji u procesu istinovanja ne priznaje ništa izvanpovijesno. Pareysonova filozofija ne odbija retoričku racionalnost i povijesne uvjetovanosti istinovanja i filozofiranja, ali, polazeći od transcendencije beskonačnoga kao uvjeta mogućnosti filozofiranja i “objavljujuće misli”, ne prihvaća tu paradigmu. Komparativnom metodom, uspoređujući Pareysonov i Vattimov, učiteljev i učenikov, pristup istini, u članku se sučeljavaju argumenti jednoga i drugoga. Dok je za Vattima pitanje istine samo retoričko pitanje i “ništa više”, Pareyson, polazeći od ontologije neiscrpivoga, smatra kako istina jest retoričko pitanje, ne odbijajući njezine povijesne uvjetovanosti i manifestacije, no, za razliku od svoga učenika, za Pareysona je istina ipak “malo više” od puke retoričke agonike i jezičnih igara i uvjeravanja, jer joj je izvor izvanpovijesni, u neiscrpivome bitku koji se daje kroz jezik.

Istina; retorika; racionalnost; sensus comunis; ontologija neiscrpivoga

nije evidentirano