hrvatski

Odgoj u izvanučioničkoj nastavi

Iz pedagogijske i didaktičke perspektive (teorije odgoja i teorije učenja i poučavanja), kao vodećih i temeljnih znanosti o odgoju i obrazovanju, nužno je adekvatno razumjeti doprinos izvanučioničke nastave ishodima odgojnosti učenika. Kao i otkrivanje mogućeg prožimanja i integriranja učioničke i izvanučioničke nastavom, njihovih veza i odnosa, kako među ciljevima učenja i sadržajima, tako među situacijama i strategijama poučavanja i učenja (metodama, nastavnim sredstvima i pomagalima, socijalnim oblicima rada, didaktičkim sustavima i načelima). Učionička nastava životnija je i zanimljivija kada se prožima i/ili povremeno zamjenjuje nekom od vrsta izvanučioničke nastave, bilo da je riječ o nastavi na školskom dvorištu, nastavnoj posjeti prirodnim, kulturnim, sportskim i gospodarskim objektima, „Školi u prirodi“, terenskoj nastavi, izletima poludnevnim i cjelodnevnim ili o ekskurziji (Skok, 2002.), i to u uvjetima integracije nastavnih sadržaja gdje se paralelno realiziraju sadržaji nekoliko predmeta pri čemu učenici bolje razumiju sadržaje, aktivnije se uključuju u proces učenja, preuzimaju odgovornost, samoučenje i slično (Maršić, 2002.). Riječ je o važnoj i bogatoj formi odgoja i obrazovanja, aktualnom i značajnom pedagoškom pristupu u poučavanju i učenju. Bit je međusobne dopune učioničke i izvanučioničke nastave da se sjedinjuju u jedinstveni i kvalitetni odgojno-obrazovni proces. Gdje nastavnik i učenici njeguju i stvaraju pedagoške odgojne i obrazovne situacije i strategije poučavanja i učenja koje se povremeno ostvaruju u prirodi ili uz vrijednosti ljudskog rada. Autor, u razmatranju odgoja u izvanučioničkoj nastavi, polazi od sagledavanja odgojno-obrazovnog procesa u uvjetima učioničke nastave, u kojemu je zamjetnija obrazovna uloga u odnosu na odgojnu, potiskuje se odgoj, a u prvi plan se postavljaju ishodi obrazovanosti, važni za vanjsko vrednovanje (mjerenje znanja).

poučavanje, razredno odjeljenje, učitelj, učenik

nije evidentirano