hrvatski

Tragom bestijarija kroz Cvêtь ot krêposti u Tkonskom zborniku

Književnu kompilaciju zooloških srednjovjekovnih spoznaja, poznatiju pod nazivom Bestijarij, ne poznajemo kao cjelovit rukopis u dosadašnjim znanjima o hrvatskoglagoljskoj književnosti. Premda je ova kompilacija najvažniji pisani prijenosnik čovjekove spoznaja o prirodi, a isto tako i poveznica s misliocima ranijih civilizacija, do nas nije stigla u cijelosti, ali nas nije niti mimoišla. O bestijariju kao najčitanijem pučkom zapadnoeuropskom srednjovjekovnom djelu, nakon Biblije, svjedoče nam sačuvani bestijarijski fragmenti u nekolicini glagoljskih rukopisa. S današnjega očišta oni su jedini putokaz koji nas navodi na spoznaju o poznavanju bestijarija kao književne vrste, odnosno želje glagoljaša za prirodoslovnim znanjem. U korpusu hrvatskoglagoljske književnosti bestijarijske odlomke u najvećem broju prepoznajemo preko prijevoda čuvenoga renesansnoga pučkoga djela, Fiore di virtù. Ono nam je poznato kroz nekoliko hrvatskoglagoljskih zbornika, a jedan od njih je Tkonski zbornik (sign. IVa 120) iz prve četvrtine 16. stoljeća čiji je tekst u fokusu našega istraživanja. Zbornik zauzima posebno mjesto u sveukupnom korpusu hrvatskoglagoljske književnosti kako zbog pučkoga jezika i pučke namjene, tako i zbog njegove kulturloške važnosti u kontekstu širokoga raspona književnih žanrova. Među njima moralno-didaktički tekstovi poput Cvijet od kreposti, kojega čitamo na fol. 67r-85r imaju posebnu prosvjetiteljsku i kulturnoanimalističku ulogu u isticanju odnosa između čovjeka i životinje. U našoj studiji usredotočit ćemo se, dakle, na bestijarijske fragmente, koji predstavljaju usporednice u tumačenju ljudskih vrlina i mana, s posebnim osvrtom na Kapitol sedmi ot mira.

Bestijarij; Cvijet kreposti; dabar; glagoljica; mane; mir; Tkonski zbornik; vrline

nije evidentirano