hrvatski

Dubrovačke srednjovjekovne zlatarske teme

Izbor iz znanstvenih radova koje sam u gotovo dva desetljeća svog znanstvenog rada sustavno objavljivao ponajviše u znanstvenim časopisima u Hrvatskoj, i izvan nje, obuhvaća teme iz srednjovjekovnog zlatarstva u Dubrovniku i okolici, u rasponu od starokršćanskog razdoblja do XVI. stoljeća. Pokušao sam obraditi jedan malo znani segment hrvatske srednjovjekovne kulturne baštine. Osnovna namjera izdavanje ove knjige bila je na jednom mjestu sustavno donijeti sve te rasprave iz dubrovačkoga, ali humskog i bosanskog zlatarstva kako bi bile dostupne širem čitateljstvu. Dubrovnik je vječna tema, a na polju povijesti umjetnosti uistinu neiscrpno vrelo. Zlatarstvo, a naročito sakralno zlatarstvo, nije nikada sustavno promišljano u cjelovitosti interdisciplinarnog istraživanja. Ovdje se donosi niz spoznaja mukotrpno istrgnutih iz skrivenih kutaka sakristija i riznica. Autor po prvi puta cjelovito ispituje skupinu starokršćanskih moćnika s otoka Lopuda. Tu skupinu od šest moćnika tvore: tri elipsasta moćnika tipa «capsella africana», veća kvadratična kutijica neurešenih stranica, jedna manja srebrna bačvica i najveći moćnik iz te skupine – oblika četvrtaste kutijice s natpisom posvećen sv. Ivanu Krstitelju. Do sada ih je, pokazalo se, bilo teško preciznije datirati na osnovi samo dvaju moćnika kao izdvojenih nalaza, ali sada se skupina od pet moćnika bez natpisa, na osnovi komparativnog materijala, može datirati u 5./6. st., a veći kvadratični moćnik s natpisom i ugraviranim lukovima i punciranim križevima, bliskim skupini križnog nakita autohtonoga romanskog stanovništva, u 6./7. stoljeće. Skupina starokršćanskih relikvijara govori o kontinuitetu i svojevrstan je prethodnik moćniku u dubrovačkoj prvostolnici i crkvi sv. Stjepana u Dubrovniku, koje spominje bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet u De Administrando Imperio. Poto, slijedi studija koja donosi nove rezultate istraživanja moćnika dubrovačke prvostolnice uz historijat dosadašnjih spoznaja. Autor je ustvrdio postojanje kapitalne staurothece, nastale u carigradskim radionicama u 10. stoljeću, potom jedne kasnije, te dva moćnika sv. Domitile i Petrunjele s carskim portretima. Poseba trud uložen je u cjelovito promišlanja sveubuhvatnosti lirurgijskih premeta i zavjetnih daraova u dubrovačkoj katedrali. Radi se o oko tisuću razmatnih predmeta. Teatrum sacrum Moćnika dubrovačke katedrale zamišljen je kao središte duhovnosti Dubrovačke nadbiskupije i državna riznica i on je osnovni parametar na osnovi kojeg se može sagledati i stilski i oblikovni razvoj moćnikâ kao brojne i dragocjene vrste liturgijskih predmeta prije svega na području današnje dubrovačke biskupije, ali i u znatnom širem obuhvatu, i vremenskom i prostornom. Moćnik je nastao kao plod duhovnog sazrjevanja kasnoantičkog biskupskog sjedišta, koji od katedralnog trezora izrasta u državnu riznicu. Razmatrajući povijest emajla posebna pozornost je pridava ranije spomenutoj o zlatnoj staurotheci, koja je nastala u carskim carigradskim radionicama iz 10. stoljeća, kao najstarijem izvorno sačuvanom moćniku u dubrovačkoj prvostolnoj riznici. Moćnik glave sv. Vlaha iz druge četvrtine 11. stoljeća pripisan je carigradskim radionicama, a moćnik je pretrpio radikalnu restauraciju nakon oštećenja nastalih 1667. godine. Pretpostavlja se i korištenje emajlnim reljefima s možda dvaju moćnika. Oblik moćnika glave sv. Vlaha odigrao je ključnu ulogu u oblikovanju moćnika neantropomorfnog oblika glave u Dubrovniku. Moćnik desne ruke sv. Vlaha predstavlja izniman i jedinstven primjer nastao u tirazu normanske radionice u Palermu iz trećeg desetljeća 12. stoljeća. Dubrovački moćnik ujedno je jedini izvorno sačuvani spomenik zlatarstva normanskoga kruga, izravno povezan s plaštem kralja Rogera II. i s staurothecom iz Cosenze. Skupina moćnika-glava u Dubrovniku oblikovno vuče svoje podrijetlo od moćnika glave sv. Vlaha, nastale po obliku bizantske carske krune. Među dubrovačkim moćnicima glava, za razliku od drugih dalmatinskih biskupskih riznica, tek će se sporadično javljati njihove antropomorfne inačice. Romanički sloj moćnika zastupljen je jednostavnim oblicima, dok će se u kasnijem prijelaznom razdoblju pojavljivati iskucane kovinske vrpce biljnih motiva, ponajviše izvedene u tehnici “na proboj” i u tehnici iskucavanja. Figuralni motivi pripadaju najčešće matricama simbola evanđelista, koji su služili i za izradu ophodnih križeva, kako je to slučaj s moćnikom glave sv. Uršule (LVII.). U 14. stoljeću u Moćniku dubrovačke prvostolnice pojavljuju se prve umjetnine koje se mogu pripisati dubrovačkim zlatarima, a nailazi se i na prve darovatelje, čija se imena nalaze na moćnicima. Iz sačuvanih natpisa vidljivo je da su donatori najčešće bile žene. To je stoljeće ujedno i vrhunac dubrovačkoga sačuvanog sakralnog zlatarstva, gdje se isprepleću razni zlatarski utjecaji. Moćnici glava izrađuju se u praobliku carske krune i u prijelaznom gotičko-renesansom stilu, renesansnom razdoblju i na posljetku u baroknom razdoblju. Konačno, možemo zaključiti da se u Dubrovniku pojavljuju dva neantropomorfna tipa moćnika glava, i to jedan u obliku kotlaste kape – bizantske carske krune (protouzor moćnik glave sv. Vlaha) i moćnik glave u obliku pogače spljoštenog oblika i napokon najrjeđa skupina antropomorfnog oblika. Dubrovnik nakon 1204. godine, pod mletačkom okupacijom, nastavlja biti poveznicom Istoka i Zapada, ali i nakon 1358. godine, kada kao samostalna država održava dobre veze s oslabljenim Bizantom, sve do njegova konačnog pada 1453. godine, kao i s manjim feudalnim grčkim državama poput Epirske Despotovine, o čemu svjedoči prostagma Mihaela II. Komnena Duke, epirskog despota (1236. -1271.), Dubrovčanima, izdana 1251., u kojoj se reguliraju trgovački i pravno-imovinski odnosi između Dubrovčana i epirskog despota. Taj kontinuitet možemo pratiti od primjera paleološkog zlatarstva iz 13. i 14. stoljeća, o čemu svjedoči moćnik čuvan pod rednim brojem CLV. u Moćniku dubrovačke prvostolnice s reljefnim likom arkanđela sa sferom i žezlom istim kao na staurotheci iz kamadoljanskog samostana San Michele u Muranu, koja se sada čuva u Santa Croce di Fonte Avelana kraj Caglija u Marchama. Drugi primjer predstavlja moćnik noge sv. Pankracija, koji se čuva pod rednim brojem XLIII., s četiri ponovljena lika arkanđela, iskucana po istoj matrici kao na više križeva u dubrovačkom kraju i zlatnoj pali iz Caorlea. Taj kontinuitet ide sve do posljednjeg zlatnog pečata, iz proljeća 1451. godine, najvrjednije bizantske isprave u Državnom arhivu u Dubrovniku - krizobule Konstantina XI. Paleologa Dragaša (1449.-1453.). Tako se može govoriti o pola tisućljeća razvoja bizantskog zlatarstva u Dubrovniku i njegova likovnog utjecaja na razvoj dubrovačkog zlatarstava, te o Dubrovniku kao onodobnom velikom europskom zlatarskom središtu U dubrovačkom se Moćniku pod rednim brojem CXXXIII. čuva moćnik sv. Križa u formi patrijarškog/nadbiskupskog dvogrednog križa. Taj križ autor dovodi u vezu s fenomenom jeruzalemskih stauroteka, odnosno stauroteka koje su izrađivane u Jeruzalemskom Kraljevstvu do godine 1187., te njihovih inačica iz Europe i talijanskog juga. Najbliži komparativni primjer dubrovačkom je onaj iz bazilike Svetog groba (Basilica del Santo Sepolcro) u Barletti. Svakako, sve lokacije u kojima se čuvaju stauroteke povezuju redovnički viteški redovi, a mogu se dijeliti u dvije osnovne skupine, odnosno u tri, kad se uzme u obzir korištenje bogatijeg likovnog ansambla matrica za iskivanje figuralnog ornamenta ; svjedoče i o činjenici postojanja većeg broja matrica kojima su raspolagale jeruzalemske radionice. Prepoznatljivost ove skupine upravo je i u dvogrednom obliku. Dubrovačka stauroteka uklapa se u skupinu jeruzalemskih stauroteka iz Prekomorja (Oltramare) – Jeruzalemskog Kraljevstva. Ta skupina stauroteka bila je u XIII. i XIV. st. često kopirana, tako da na talijanskom jugu postoji cijeli niz dvogrednih, patrijarhalnih stauroteka: Bari (Museo Diocesano), Troia (druga stauroteka iz Museo Diocesano), Gravina (Museo Diocesano), Barletta (S.Maria di Nazareth) i Barletta (samostan sv. Ruggerija). Dubrovački moćnik svakako, zauzima posebno mjesto u dosad poznatoj skupini stauroteka d'Oltramare . Autor obrađuje razdoblje gotičkog zlatarstva u Dubrovniku, usredotočujući se na primjere internacionalnoga gotičkog stila i uočavajući u Dubrovniku više umjetnika koji su stvarali tijekom prve polovice i prve četvrtine druge polovice 14. stoljeća. Unutar Moćnika u dubrovačkoj prvostolnici autor je uočio tri čvrste skupine gotičkih moćnika iz 14. stoljeća. Prvu skupinu tvore moćnici pripisani Majstoru klarisa, koji su bili vezani uz klarisu Pribu Ruskovu (de) Sorento iz samostana sv. Klare, a kojoj pripada i gotički kalež, dar poljskog kralja Kazimira Velikog iz Kielaca, i tri moćnika toraksa iz dubrovačkog Moćnika: sv. Zenobija (CLXIV.), sv. Stjepana Prvomučenika (CXXIX) i sv. Augustina Naučitelja (LXI.). Sljedeće su dvije skupine djela Majstora I. i Majstora II. fantastičnog bestijarija. Majstori su raspolagali najsloženijim ikonografskim programom sofisticiranog internacionalnoga gotičkog stila. Starijem Majstoru I. fantastičnog bestijarija pribrojena su dva moćnika glava (CLXII. I CLXVI.) svetih Nereja, Ahileja, Stjepana i Vlaha, koji se danas čuvaju u Moćniku dubrovačke prvostolnice. Najbliža likovna paralela tih moćnika jest poznati vrlički pojas, koji se čuva u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, a čiji se nastanak, na osnovi dubrovačkih primjera, potvrđuje u prvu polovicu 14. stoljeća, u dubrovačkim radionicama. Autor nastavlja svoja istraživanja dubrovačkog prvostolnog Moćnika. Svakako najznačajniji gotički moćnik u prvostolnom Moćniku jest moćnik ruke sv. Marije Magdalene. Realistički je oblikovan i pripadao je samostanu sv. Klare. Svakako jedan od najzanimljivijih primjeraka gotičkog zlatarstva iz dubrovačkoga Moćnika jest moćnik ruke sv. Antuna Opata (XXXI.), s prikazom sokolarenja, a muški i ženski lik na tom moćniku povezani su ljubavnim simbolizmom, iznimno popularnim, pod nazivom caccia d'amore, koji svoju literarnu podlogu ima u Boccacciovoj Ninfale fiesolano. Treći razmatrani moćnik jest brahijalij (XXXIX.), svete bokokotorske braće Petilovrijenaca, izrađen od iskucanoga, graviranoga i pozlaćenoga srebra. Opisane moćnike možemo pripisati hipotetskom Majstoru II. fantastičnog bestijarija, koji je u punom smislu bio pripadnik europske gotike, s bogatim likovnim ansamblom motiva složene srednjovjekovne likovne imaginacije. Razmatrana skupina moćnika većinom potječe iz crkve sv. Klare. Nepoznati dubrovački zlatar raspolagao je najsloženijim ikonografskim programom, uz složeni fantastični životinjski svijet i figuralne prikaze sofisticiranoga dvorskoga života i lova na sokolove. Dubrovački zlatar Nikola Paskov Papac spada u red najstarijih zlatara od kojih postoji potpisana umjetnina – moćnik glave sv. Andrije iz riznice dubrovačkeprvostolnice, sačuvan do naših dana. Iznimno je također što na osnovi arhivske građe iz Državnog arhiva u Dubrovniku možemo barem zaviriti u njegov privatni život. Dubrovački zlatari u doba cvjetanja zlatarstva bili su bogat sloj pučana, o čemu svjedoči i oporuka zlatara Papca. Njegova oporuka iz godine haranja velike epidemije kuge 1348. donosi osim toga hrvatski naziv za tamjanku – lađicu, što još jednom upućuje na potrebu izrade rječnika stručne terminologije povijesti umjetnosti. Autor u radu razmatra srebrni reljef sv. Vlaha iz crkve sv. Vlaha u Dubrovniku. Sačuvani reljef zasigurno je dio stare srebrne pale iz svečeve crkve i u radu se razmatra kao jedini ulomak jedne od dubrovačkih srebrnih pala koje su se nalazile u dominikanskoj i franjevačkoj crkvi te u dubrovačkoj prvostolnici, Gospi Velikoj. Zlatari Nicola iz Firence i Francesco iz Bergama, nastanjeni u Dubrovniku, ugovorili su rad na pali u prosincu godine 1417. s rizničarima stolne crkve. Kotoranin Lovro Marinov Dobričević godine 1477. izrezbario je i oslikao drvene vratnice srebrne pale u crkvi sv. Vlaha i obvezao se iznutra naslikati ikonografski prikaz Navještenja s likovima Gospe i arhanđela Gabrijela, a izvana osamnaest svetačkih likova. Godine 1548. dubrovački slikar Krile Antunović je nakon oštećenja drvenih vratnica obavio popravak po uzoru na stare vratnice. Srebrna pala bila je smještena ispod kamenog ciborija u crkvi sv. Vlaha. Nakon požara u crkvi sv. Vlaha u noći između 24. i 25. svibnja 1706. Veliko je vijeće na sjednici 27. svibnja donijelo odluku da se pretope svi srebrni predmeti iz Riznice Sv. Vlaha, osim kipova, biskupskog štapa i onih predmeta koji se dadu popraviti. Više-manje neoštećeni srebrni reljef sv. Vlaha s oštećene srebrne pale postavljen je na novi mramorni oltar Marina Gropellija, kao svojevrsni memento iz stare romaničke crkve. Reljef sv. Vlaha na neizravan način svjedoči o značenju Dubrovnika kao zlatarskog središta, u kojem su djelovali brojni zlatari iz različitih sredina, stvarajući specifičan «dubrovački» način obrade plemenitih kovina, sintetizirajući razne zlatarske tradicije u novu kvalitetu. Autor razmatra novopronađene primjere dubrovačkog zlatarstva u vremenskom rasponu od XIV. do XVII. stoljeća. Najstariji opisani primjer je okov Gospe od Jezera na otoku Mljetu iz XIV. stoljeća, a potom srebrni okov Bratovštine mesara iz godine 1378., iz crkve sv. Nikole na Prijekome i srebrni okov Bogorodice s Kristom iz 1515. godine, rad dubrovačkog zlatara Marka, koji potječe iz iste dubrovačke crkve. Baza gotičkog kaleža iz crkve sv. Mihovila u Vignju najstarija je potvrda zlatarskih veza između Dubrovnika i talijanskog juga. Dva kaleža iz XVI. stoljeća nastala u dubrovačkim zlatarskim radionicama XVI. stoljeća obogatila su dosadašnju spoznaju o tipologiji kaleža renesansnog razdoblja nastalih u domaćim radionicama. Pronalazak srebrne patene označene državnim žigom Dubrovačke Republike u Postirima na otoku Braču potvrdio je raširenost dubrovačke zlatarske produkcije na širem dalmatinskom području. Naposljetku, srebrni i pozlaćeni pax iz sv. Vlaha potvrdio je činjenicu o brojnosti spašenih liturgijskih predmeta iz stare crkve dubrovačkog zaštitnika. Autor u radu raspravlja o zlatarskim hrvatsko - mađarskim vezama sagledanim kroz prizmu brojnih sačuvanih moćnika s moćima ugarskih kraljeva svetaca u dubrovačkim riznicama. U radu se, na osnovi likovnih komparacija, konstatira činjenica kako su svi ovi moćnici nastali u dubrovačkim zlatarskim radionicama XIV. i XV. stoljeća, a vjerojatno su u Dubrovnik prispjeli kao darovi hrvatsko-ugarskih kraljeva gradu od iznimnog značenja na krajnjem jugu Hrvatsko- Ugarskog Kraljevstva. Drugu skupinu moćnika tvore dva moćnika iz Moćnika dubrovačke prvostolnice, za koje autor pretpostavlja kako su u Dubrovnik došla 1550. godine. Prvi moćnik, moćnik sv. Ane, dao je prije godine 1540. izraditi szegedinski gradski sudac Mihály Tóth, koji je tri godine kasnije podigao ustanak protiv Turaka. Taj povijesni lik opjevan je u pjesmi mađarskoga renesansnog pjesnika Balassa Balinta. Za drugi moćnik autor pretpostavlja kako je isto tako porijeklom iz Ugarske i vezuje ga za vijest iz 1550. godine. Taj rad također upozorava na gotovo stogodišnji muk nakon objave nekoliko moćnika iz Dubrovnika vezanih za ugarske kraljeve u mađarskoj znanstvenoj literaturi. Zlatarske veze Dubrovnika i Mađarske dulje vremena zaokupljale su znanstvenu javnost, a autor u radu obrađuje moćnik glave sv. Stjepana ugarskog kralja koji potječe iz dubrovačkog dominikanskog samostana, a sada se čuva u Stolnom Biogradu (Székesfehérvár) u Mađarskoj, gdje je prispio u XVIII. stoljeću, poslije političkog pritiska habsburškog dvora na Dubrovačku Republiku tijekom Prvog rusko- turskog rata 1769. godine. Moćnik glave sv. Stjepana, ugarskog kralja spominje 1590., a dao ga je izraditi generalni vikar Dubrovačke dominikanske kongregacije Timotej Pasković (1530. – 1604.). Razmatrani moćnik nastao je u dubrovačkim zlatarskim radionicama, tvoreći izvorno cjelinu sa dva moćnika glava sv. Luke i svetih Kuzme i Damjana, koji su se i danas čuvaju u dubrovačkom dominikanskom samostanu. Pronalazak moćnika glave sv. Stjepana Ugarskog potvrdio je kvalitetu dubrovačkih zlatarskih radionica i tijekom druge polovice XVI. stoljeća, što su razvijale specifični dubrovački likovni izričaj. Ova dionica dubrovačkog zlatarstva kasne renesansne slabije je poznata, a veliki dio je danas nažalost nepovratno izgubljen u velikom potresu 1667., potom u ekonomskom osiromašenju XIX. stoljeća, kada su brojni vrijedni predmeti otuđeni i rasprodani. Autor obrađuje nekoliko liturgijskih predmeta iz crkve sv. Andrije na Pilama: gotički kalež iz prve polovice 15. stoljeća, ophodno raspelo iz 14. stoljeća i maniristički kalež, dar dubrovačkog nadbiskupa Fabija Tempestiva crkvi sv. Vida. Tražeći paralele s ophodnim raspelom iz crkve sv. Andrije na Pilama, obrađuje i gotičko fragmentarno sačuvano raspelo iz samostana Sigurate u Dubrovniku, kao i starije pretpotresne liturgijske predmete iz župne crkve sv. Mihajla na Lapadu. Iz zborne crkve sv. Vlaha u Dubrovniku obrađuje renesansnu posudu za blagoslovljenu vodu, djelo dubrovačkog majstora iz 16. stoljeć. aDubrovačka skupina koja je izdvojena po svojoj kakvoći, tako i po likovnim karakteristikama od zadarsko – venetske skupine govori o intezitetu i likovnoj cjelovitosti ansambla matrica. Tako se može reći da se u slučaju dubrovačke skupine s najgušćom koncetracijom sačuvanih primjera dovodi do spoznaje o iznimnoj važnosti Dubrovnika kao onodobnog zlatarskog središta ovog dijela Europe i ujedno točke križanja likovnih utjecaja kršćanskog Istoka i Zapada. Valja naglasiti, kako se u Dubrovniku i okolici nalazi cijeli niz sačuvanih liturgijskih predmeta iz iste radionice, rađenih za bogatije i siromašnije naručitelje. Tako imamo raspon od narudžbe srebrenih do brončano-bakrenih raspela i moćnika s figuralnim reljefima iskivanim po istovjetnim matricama. Stalnim terenskim radom na svijetlo dana pojavljuju se dosad neuočene umjetnine, pa tako u selu Brgatu kraj Dubrovnika autor je pronašao raspelo koje treba datirati oko sredine ili u treće desetljeće XIV. stoljeća. Malostonsko ophodno raspelo iz ove skupine odskače orginalnim likovnim rješenjem, što je nastalo kao plod inventivnosti domaćeg srednjovjekovnog zlatara Nakon povijesnog istraživanja autor objelodanjuje skupinu zlatarskih predmeta iz Dubrovnika, Zadra i s poluotoka Pelješca, koje datira u drugu polovicu XIV. stoljeća, rekonstruira obiteljsko stablo plemićke obitelji Sorento, podrijetlom iz grada Kotora, čije pripadnike ovim radom uvrštava u red mecena XIV. stoljeća, dajući time prinos našoj spoznaji o tom još nedovoljno poznatom segmentu hrvatske kulturne baštine. Autor u svom radu obrađuje skupinu kovinskih ophodnih raspela i jedan križ – pacifikal, iz Stona, Malog Stona i Dube Stonske, koji potječu iz XIV. i XV. stoljeća. Na osnovi povijesnih izvora i komparativnog materijala problematizira odnos dubrovačkog zlatarstva XIV. i XV. stoljeća s onodobnom Europom. Ophodno raspelo iz crkve sv. Ane u Malom Stonu pripada iznimno zanimljivoj skupini raspela dubrovačkog kraja i povezuje s paralelnim primjerima u Hrvatskoj i Italiji, i oltarnom palom iz Caorlea u Italiji. U Malom Stonu u župnoj crkvi sv. Antuna Opata čuva se ophodno raspelo iz sredine XIV. st. koji ima najbližu likovnu paralelu u mjesto Basseglia. Iz crkve sv. Nikole u Dubi Stonskoj potječe ophodno raspelo koje se povezuje s skupinom raspela na hrvatskoj obali i s dvije regionalne skupine u Italiji (lombrdskom i veneto-fijulanskom), i datira ga u kraj XIV. stoljeća. Dva ophodna raspela koja se čuvaju u Župnom uredu u Stonu, a pripadali su po svemu sudeći stonskoj prvostolnici sv. Vlaha. Iznimo su vrijedna ostvarenja dubrovačkih zlatara XIV. i XV. stoljeća. Mali pacifikal – raspelo iz bivše župne crkve Stonskog Polja – Gospe Luncijate, kvalitetan je primjer gotičkog zlatarstva u stilu internacionalne gotike. Stonska skupina raspela iznimno je zanimljiva, jer je najbrojnija skupina srednjovjekovnih raspela na hrvatskom jugu Zanimljiva je činjenica da se dubrovački zlatar koristio istim matricama kao talijanski, i upravo bi ovaj moćnik trebalo datirati oko sredine XIV. stoljeća, za što na osnovi drugih elemenata ne bi bilo argumenata. Dakle, preostaje rješenje da je medaljon s vrha noge jedini stari sačuvani dio prvotnog moćnika. Toskanski zlatari iz Arezza, rodnog grada pjesnika Francesca Petrarce, poznatog i kao numizmatičara rimskog novca, koristili su se matricama koje su došle i do Dubrovnika. Benediktinci su svojim djelovanjem na području nekadašnje Dubrovačke nadbiskupije ostavili neizbrisiv kulturni i civilizacijski trag. Sveobuhvatno istraživanje njihove kulturno baštine iziskivalo bi znatno veći prostor. Autor je u ovom radu pokušao istaknuti najvažniju pokretnu sakralnu baštinu koja je ostala sačuvana sve do naših dana, i to samostan po samostan. Iz Benediktinskog samostana sv. Jakova u Višnjici u Moćniku dubrovačke prvostolnice sačuvan je zanimljiv romanički moćnik noge sv. Jakova, iz lokrumskog samostana vrijedna slika Gospe s Kristom renesansnog slikara Domenica Puliga. Isto tako iznosi se zanimljiva arhivska vijest kako su umjetnine iz ovog samostana poslije 1667. bile prenesene u Benediktinski samostan u Cesenu. Iz ženskih benedktinskih samostana potječe više iznimno vrijednih moćnika, od kojih je najglasovitiji moćnik sv. Pelenice. Dubrovački je nadbiskup Grgur Lazzari 1778.. i 1783. poklonio dva mramorna oltara u dubrovačkoj prvostolnici. U prvostolnici se čuva i retabl mramornog oltara iz samostana sv. Marije od Kaštela. Najcjelovitija skupina pokretne sakralne baštine vezane za benediktinski red čuva se na otoku Mljetu, a među umjetninama se ističe srebrni okov Gospe od Jezera, kao i romaničko ophodno raspelo s prijelaza iz XII. u XIII. stoljeće. Nove spoznaje o terenskim i arhivskim istraživanjem zapadnog dijela Astareje, srednovjekovnoga gradskog područj pružila su brojna iznenađenja. Taako je srednovjekovlje Lozice i Vrbice sačuvalo je spomen na dvije danas nestale matrikule, Sv. Spasa u Lozici i Sv. Marije u Vrbici, a u Mokošici je ostala sačuvana matrikula Sv. Spasa u Mokošica i srebrna kadionica izrađena u stilu kasne gotike, a gusto tedesco, u radionici Moro– Leuchter. Srebrna kadionica iz Mokošice i kultna slika Gospe od Vrbice koja je pripisana hrvatskom ranorenesansnom slikaru Lovru Dobričeviću i datirana u šezdesete godine XV. stoljeća, zauzimaju istaknuto mjesto u nacionalnoj kulturnoj baštini XV. stoljeća Autor obrađuje ophodno raspelo dubrovačkog nadbiskupa Reinalda Gratiana iz godine 1516.. Radi se o prvoj sigurno datiranoj umjetnini s utisnutim dubrovačkim zlatarskim žigom, glavom sv. Vlaha, koja potječe iz stare dubrovačke prvostolnice. Zanimljiv rad nepoznatoga dubrovačkoga renesansnog zlatara otvara novo poglavlje u vrednovanju dubrovačkoga renesansnog zlatarstva u kontekstu onodobnih likovnih kretanja u europskom zlatarstvu. Autor u radu obrađuje dugi vremenski raspon kulturnih veza između hrvatskog juga, s Dubrovnikom kao ključnim čimbenikom, i Poljske. Pripadnost istom kulturnom, a katkad i političkom krugu imala je kao posljedicu konstantu kulturnih poveznica. Pronalazak kaleža u poljskom gradu Kielce koji potječe iz dubrovačkih zlatarskih radionica, te brojni drugi dodiri iznova su potvrdili osnovnu tezu ovog rada o konstanti tih kulturnih veza. Moćnik sv. Luke iz franjevačkog samostana Male vraće u Dubrovniku pred više godina je zaintrigirao istraživača, tijekom istraživanja moćnika sv. Luke iz Moćnika dubrovačke prvostolnice koji svoje porijeklo vuče iz Jajca. Franjevački moćnik potječe iz sredine XVI. stoljeća, oko godine 1564., jer je oklopnicu vjerojatno dao izraditi stonski biskup i franjevac Bonifacije Drakulica Stjepović. U istoj riznici čuvaju se još dva moćnika iz iste skupine i s istim natpisom pripadnosti stonskome samostanu, a njihovu dataciju olakšala je spoznaja kako je treći moćnik, Kolone bičevanja Kristova, donio kustos Svete zemlje Bonifacije Drakulica godine 1555., koji je 1564. postao biskupom u Stonu. Istraživajući sakralnu baštinu Huma obratila se pažnja na liturgijske predmeta s područja Trebinjsko-mrkanske biskupije, odnosno o jednom kaležu. Oporuka pisana hrvatskim jezikom bogatog biogradskog trgovca Petra Stiepanovića, očito podrijetlom iz Ravnoga, iznimno je zanimljiv povijesni izvor i filološko vrelo. Iz oporuke saznajemo mnogo o jeziku tog vremena, životnim navadama i bogatstvu jednog trgovca iz dubrovačke kolonije u Biogradu (Beogradu). U oporuci se spominje nabava jednog očito renesansnog kaleža za župnu crkvu u Ravnom, što je zanimljiv podatak o poznavanju liturgijskih predmeta s područja Trebinjsko-mrkanske biskupije Isto tako se po prvi puta u cjelini od šest starokršćanskih moćnika razmatra skupina s otoka Lopuda, upoznaje prvi poznati dubrovački zlatar Nikola Papac i njegova sačuvana umjetnina. Isto tako, obrađena je oltarna pala – sačuvani reljef sv. Vlaha iz parčeve crkve. Emajlni reljefi s moćnika sv. Vlaha otkrili su jedan začudno bajkoviti svijet XI. i XII. stoljeća, potvrđujući kult sv. Petilovrijenaca početkom XII. stoljeća. Relikvijologija kao posebna pomoćna disciplina potvrdila je postojanje moćnika koje spominje car-pisac Konstantin VII. Porfirogenet, ali je po prvi puta uočen jedinstveni moćnik sv. Križa iz X. stoljeća u Moćniku dubrovačke prvostolnice. Brojne zlatarske teme iz visokog srednjeg vijeka prikazuju Dubrovnik kao važan europski centar zlatarstva. Najveći dio priloga u knjizi nastao je tijekom slijeda godina kao posljedica sustavnog istraživanja pokretne građe iz dubrovačkih riznica i tematskog objavljivanja. Nadam se da je interpretativna metoda, uz arhivska i povijesna istraživanja, našla sretan put te ponudila nove spoznaje o uklopljenosti Dubrovnika u cjelovitost hrvatske i europske baštine. Zlatarske baštinske teme također su ponudile mnogo odgovora na spoznavanje kulturnih veza između Dubrovnika i svijeta koji ga je okruživao u prošlim stoljećima, iznova potvrđujući činjenicu kako je Dubrovnik bio ogledalo svog vremena i spona svjetova. Bez poznavanja dubrovačke dionice srednjovjekovnog zlatarstva, hrvatska bi povijest bila zakinuta za dragocjen dragi kamen u kruni od ljepote.

Dubrovnik; zlatarstvo; srednji vijek; zlatarsko središte; Dubrovačka Republika

nije evidentirano