hrvatski

Roditelji kao sukonstruktori suvremenog kurikuluma

Kurikulumski pristup kreiranju odgojno-obrazovnog procesa pretpostavlja ciljno usmjereno promišljanje i neprekidno povezivanje i usklađivanje međuodnosa cilja i ishoda. Za konstrukciju kurikuluma izrazito je potrebno, čak i nužno, komunicirati sve čimbenike koji su uključeni u odgojno-obrazovni proces. Nenadić Bilan i Zloković (2012), polaze od ekološke teorije koja ukazuje na međuovisnost i recipročnost utjecaja različitih sustava ili konteksta u kojima dijete odrasta. Kako djetetov najbliži mikrosustav čini obiteljsko okruženje, roditelji su prvi partneri škole u ostvarivanju odgojno-obrazovnih ciljeva. Krećemo li od humanističkog pristupa tvorbi kurikuluma, potreba i intencija današnjeg društva ili od potreba samoga djeteta – partnerstvo s roditeljima nužan je korak u kreiranju suvremenog kurikuluma. Teškoće „transferiranja sadržaja odgoja u idealu čovjeka kao slobodoumnog i samostalnog bića, “ pri čemu u sukob dolaze kultura i svjetonazor, ideologija i politika, stručna područja i pragmatičke želje (Previšić, 2007, 22), pred školu kao ustanovu postavljaju izazov pri promišljanju puta i načina dolaska do tako složenog cilja. Taj je problem izrazito vidljiv u današnje (poslije)postmoderno vrijeme u kojem je jedino nesigurnost sigurna, a i roditelji i nastavnici razmišljaju kako djecu i mlade ljude pripremiti za život, s kojim ih kompetencijama "naoružati", kako ih ojačati, kako osposobiti za "borbu" u životu, a da pri tome prije svega ostanu Ljudi. Škola je živo biće – ona živi, raste, mijenja se, zajedno s onima koji ju čine – učenicima, nastavnicima, ali i svima koji na bilo koji način sudjeluju u njezinom radu. Škola ima svoju kulturu. Kulturu odgojno-obrazovne ustanove možemo shvatiti kao „postignuće zajednice koja smatra da je kontinuirano istraživanje odgojno-obrazovne prakse put ka njenom dubljem razumijevanju i mijenjanju, koja zahtijeva kontinuiranu dvosmjernu komunikaciju i recipročne odnose djece, odraslih i okruženja za učenje, te ističe važnost zajedničkog življenja i učenja svih sudionika“(Vujčić, 2011, 19). U smislu povezivanja odgojno-obrazovne teorije i prakse, uvažavanja osobitosti kulture škole, te aktivnog sudjelovanja svih sudionika učenja i poučavanja značajan je transakcijsko-transformacijski pristup (Miljak, 1996), unutar kojeg se znanje promatra kao nešto što se konstruira i rekonstruira putem onih koji sudjeluju u odgojno-obrazovnom procesu. Proces odgoja i obrazovanja promatra se kao dijalog, interakcija između nastavnika, učenika i okruženja. Ovakav pristup zahtijeva i partnerstvo s roditeljima kao sukonstruktorima kurikuluma na svim njegovim razinama. Partnerstvo sa školom roditeljima daje osjećaj efikasnosti, ali potiče i kvalitetniju komunikaciju s djetetom te pridonosi razvoju djeteta na svim razinama (Halloway i sur. 2008) Svi sudionici odgojno-obrazovnog procesa trebaju preuzeti odgovornost za njegov krajnji rezultat i samo dijalogom i zajedničkim, partnerski usmjerenim nastojanjima dolazimo do ishoda – sveukupno oblikovane ličnosti, koja je obrazovana, samoostvarena, izgrađenog sustava vrijednosti, stavova i uvjerenja …, koja uči za život (a ne za školu).

kurikulum; roditelji; partnerstvo

nije evidentirano