hrvatski

"Protumjesta" grada i produkcija "protupovijesti" u suvremenom hrvatskom romanu

Premda historiografsku građu ne uzimaju kao svoje polazište, romani koji su obilježili hrvatsku novomilenijsku književnost, razvijaju osobit odnos prema povijesti i prema "mjestu povijesti", osobito povijesti izabranog grada i njegovih "protumjesta". Riječ je o romanima Ivane Sajko, "Povijest moje obitelji od 1941 do 1991, i nakon" (2009.), Olje Savičević Ivančević, "Adio kauboju" (2010.), Ivane Simić Bodrožić, "Hotel Zagorje" (2010.), Zorana Ferića, "Kalendar Maja" (2011.) i Kristiana Novaka, "Črna mati zemla" (2013). Za razliku od novopovijesnih romana, u navedenim djelima historiografska građa nije glavno polazište, no povijest se predstavlja u kontekstu koji je blizak formuli historiografske metafikcije, dakle izrazito subverzivno u odnosu na konvencionalnu povijesnu naraciju, uz niz postupaka karakterističnih za provokativnog postmodernog pripovjedača. Bez obzira na različitost autorskih poetika, zbog zajedničke semantike vremena, koja se manifestira kroz konfliktni odnos prema priznatoj ili afirmiranoj povijesti, u ovom se radu navedena djela smatraju protupovijesnim romanima. U spomenutim se romanima protupovijesni odnos prema zbilji iskazuje dvojako – ili kroz narativni sukob "nenapisane" povijesti (koju zastupa fikcija) s poviješću "velikog teksta" (koju zastupa fakcija), ili kroz sukob "male" (privatne, obiteljske, potisnute, marginalizirane) povijesti s "velikom" (kolektivnom, državotvornom, udžbeničkom, metropolskom) poviješću. Pritom je važno istaknuti da se pojam protupovijesni roman ne odnosi samo na pripovjedački stav nego i na vezivanje uz protumjesto, dakle na heterotopijsko smještanje povijesti, na njezino dislociranje, preseljenje, pa i parazitsko useljavanje na ispražnjene lokalitete opterećene vremenom i odbačenim povijesnim značenjima.

fikcija i fakcija; protupovijesna naracija; protumjesta grada

nije evidentirano