hrvatski

Matija plemeniti Ivšić, župni vikar u Sisku (1918. – 1927.). Matija pl. Ivšić, upravitelj župe sv. Marije Magdalene u Selima (1927. – 1929.)

Matija pl. Ivšić rodio se 5. veljače 1894. godine u Boku kod Siska kao peto dijete roditelja Franje i Marice rođ. Kovačić. Osnovnu je školu polazio u Sisku, gimnaziju u Zagrebu te studij na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu kojega završava 1918. godine. Za svećenika ga je 30. lipnja 1918. godine zaredio nadbiskup Antun Bauer. Mladu misu proslavio je u rodnom Boku, u kapeli Sv. Petra i Pavla. Prvi Ivšićev učitelj glazbe bio je Franjo Dugan. Kao bogoslov bio je aktivan u Glazbeno-pjevačkom društvu Vijenac Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu koje je promicalo obnovljenu crkvenu glazbu, bio je i član odbora toga društva. Po završetku nauka vraća se u Sisak gdje će provesti devet godina (1918.-1927.) kao župni vikar i uspješni voditelj župnoga zbora. Od 1927. do 1929. godine vrši službu župnika u Selima kod Siska. Godine 1929. odlazi u Rim te je na Papinskom institutu za crkvenu glazbu 1932. godine magistrirao gregorijansko pjevanje i crkvenu kompoziciju. Nakon povratka u Zagreb M. Ivšić se svesrdno prihvatio posla kako bi predano izvršio postavljene ciljeve kao svećenik i crkveni glazbenik. U to je vrijeme bio vjeroučitelj na građanskoj školi, a predavao je i crkvenu glazbu na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Osnovao je Zagrebačku polifoniju, prvi zbor koji je promicao polifono pjevanje u domovini. Ivšićev suvremenik Albe Vidaković za njega kaže da je bio jedan od najagilnijih radnika Cecilijanskog pokreta na području stvaranja i proučavanja liturgijske glazbe u Hrvatskoj. Crkvenu je glazbu promicao u svim njezinim vidicima u časopisima Sv. Cecilija, Kršćanska škola, Katolički list, Hrvatska straža i Vjesnik župe sv. Marka. Ivšićevo skladanje opisao je Albe Vidaković koji kaže da je ono bilo najdublje i najvrjednije u njegovoj umjetničkoj naravi. Uzori su mu bili G. P. da Palestrina, Orlando di Lasso, Luca Marenzio, T. L. da Victoria i drugi majstori renesanse, u čijim je djelima tijekom dugog niza godina vidio vrhunski ideal za svoje stvaralaštvo. Polifonu tehniku kompozicije proširuje elementima barokne harmonije koja mu omogućuje veću raznolikost i snažnije dramske akcente, a temeljito poznavanje Cithare octochorde i crkvenih pučkih popijevaka unosi u njegove motive svježinu narodne duše i narodnoga melosa. Ivšićev opus broji preko 150 sačuvanih skladbi: mise, solo popijevke, skladbe za dva jednaka glasa, skladbe za troglasni ženski zbor, skladbe za muški zbor, skladbe za mješoviti zbor od 4 do 8 glasova (u dvozbornom stilu) te skladbe za jedan glas. Skladao je i skladbe za orgulje te nekoliko skladbi na svjetovne tekstove. Od misa najznačajnija je Majci Božjoj od Kamenitih vrati za šesteroglasni mješoviti zbor a cappella na staroslavenski. M. Ivšića je u naponu stvaralačkoga rada grubo uklonila tadašnja komunistička vlast zbog pisma stanovitom kolegi Jesihu u inozemstvo u kojem je pisao da je u zemlji vrlo teška i nepovoljna situacija. Pretpostavljamo da je to bio Pavao Jesih (Zagreb, 1890. – Rim, 1963.), generalni duhovnik Katoličke akcije u Zagrebačkoj nadbiskupiji, koji je poslije dolaska komunista na vlast pred smrtnom pogiblji prebjegao u Rim gdje je nastavio plodan svećenički život kao prvi urednik i spiker kroz prvih sedam godina ondašnje „Hrvatske sekcije“ Radio Vatikana. M. Ivšić je bio osuđen 16. siječnja 1951. godine na Vojnom sudu u Zagrebu na četrnaest godina zatvora. Tek je nakon 12 godina zatvora, teško bolestan, pušten na slobodu. Umro je 12. listopada 1963. u Zagrebu.

Matija pl. Ivšić, crkvena glazba

nije evidentirano